Pisanija i osvrti

O njemu, mojem, najmojem - ili o njoj, mojoj, najmojoj

Naš identitet je ono što mi jesmo ili ono što mislimo da jesmo. Od malena imam problem s istim. Mati me, kao mlada medicinska sestra, rodila u bolnici gdje je radila s početka svog radnog vijeka. Otud moj prvi zavičaj. Svaki put, bez iznimke – kad god bi me pitali za mjesto rođenja, gledali bi me začuđeno, pitali jesam sigurna… Kao da je jedino moguće roditi se u Virovitici…

Drugi zavičaj je bio gradić u kojem smo živjeli. Njemu sam pripadala na silu. Bio je pitom, lijep, miran, tih, nizinski prostran, i koliko god je bio prihvatljiv, nije rastao u mom srcu.

Treći i najljepši bio je selo u kojem su živjeli moja baka i deda. Nakon što su roditelji stekli pravo na studije, bilo je najbolje da seka i ja živimo kod bake i dede. Tako sam dobila treći zavičaj. Taj je najduže trajao. Čitavo moje nesvjesno djetinjstvo. I, jedno započeto odrastanje. Najtoplije, najstvarnije, najmoje!

Četvrti zavičaj je pristigao s ratom – najviše željen, a ipak primoran. Nije bilo druge. Taj dio mog života ne pamtim rado, i najradije bih ga frojdovski potisnula da mogu, ili bih prespavala te godine, no ipak, ne da mi savjest, niti svijest, jer u tim sam godinama, osim što sam se nagladovala, upoznala najvrjednije ljude u svom životu. Jeli smo ista govna, trpjeli ista sranja, učili kako ostati normalan.

U peti zavičaj sam pobjegla, jer me četvrti doveo do ludila. Da nisam, završila bih u instituciji gdje se piju 'tablete za lepo ponašanje'. Peti zavičaj je bio preloman, bolan, drugačiji, u njemu sam ponajviše odrasla. Ostarila. Ostala.

Svih pet zavičaja me odredilo. Ali, nijedan nije u potpunosti moj. Nigdje ne pripadam. Gdjegod da dođem, nigdje nisam ostala toliko dugo da upamtim baš sve.

A svugdje sam ga tražila i nigdje nisam pronalazila sve ove godine... Toplu i dragu varošicu - moj mikrokosmos! Moj drugar Kiki je rekao kako je znao da je ljubav njegovog života baš ona, kad je duboko uzdahnula ugledavši Papuk...

To ljetno jutro, s odmakom od 27 godina, baka nas je dočekala s pletivom u ruci, i nasmijanog lica rekla: "O, pa 'ko je to meni došo'?"
Znala sam do kraja dana da nije imala ideju 'ko joj je zapravo došao u goste.
Ni, 'ko je tog dana dolazio, ni 'ko je odlazio...
Ali je dan ipak bio lijep. Unatoč i usprkos kiši i neprimjerenoj hladnoći...
Lijepo ga bilo vidjeti... Uvijek ga je lijepo vidjeti... Nekako je moj, najmoj!
Smijali smo se glasno i sjećali onih kojih nema, a koji su uvijek nekako tu...

Narod koji ima sjećanje ne mora brinuti za svoju budućnost... Tako bi nekako govorio moj nedostajući predak...
Tako nekako želim vjerovati i ja...

U ovaj sam tekst utkala sve svoje ljubavi i tuge, odlaske i ostanke, rastanke i sastanke, moranja i trebanja, htjenja i nadanja.

Kad su onomad age i barabe raskrojili moju zemlju, moja se Slavonija podijelila na pola... Iz Zapadne sam zapala u Istočnu...
Lomila sam jezik da kirvaj postane kirbaj, da tačke budu kolica, lale narcisi, dizani kolači gužvare, kovaljice okomine, da štrudle nisu više štrudle... I, da mi to postane prirodno.

Bez trunke patetike, oslonjena na krhko sjećanje, znam da sam je izgubila.
Nju - veselu, glasnu, zaigranu, pitomu, dragu, vrijednu, zelenu, obasjanu, mirisnu, najdražu…
Silno mi fali taj komad zemlje podno Papuka.. U kojima su se šatori prostirali zbog svatova. Ne poradi ratova i inih bljuvotina...
Tamo negdje u svatovskom kolu ostalo je moje srce. I, tamo će zauvijek ostati!
Buklija i taraban, pečenje kolača, pozivanje u svatove, djeverovi i djeveruše, ružmarini, tanac, violine koje sviraju srcem, dobri i dragi ljudi oko nas...

Ove se zime srušila bina na kojoj sam počela sanjati svoje prve plesne korake. Pod teškim teretom snijega srušili su se drveni nosači i ljuljnuli na betonsku podlogu. Kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Ta bina nije nikad bila samo pozornica. Bila je najljepša, najveća, najsvjetlija, najdivnija. Okružena zelenilom, usred parka, podno Turskog grada.
Kao da je sve ove godine koje su slijedile nakon smrti jedne zemlje prkosila, čekala, stajala postojano.
Sve dok nije pokleknula pod jednom običnom elementarnom nepogodom. Ima tu, doduše i nebrige, naše, ljudske.
Kao da se sve podrazumijeva i sve dešava samo od sebe.
Nestao je tako moj mali san o jednom vremenu, koji sam ljubomorno čuvala, kao da pripada samo meni.
Grčevito sam stezala u sjećanju taj zadnji tračak mog djetinjstva.

Uspjela sam jednog proljeća svoju djecu popeti na tu svoju binu. Stajali su i nijemo me gledali, bili su još posve mali, ali jednom, kad odrastu i prerastu laste, i stanu prevrtati po starim slikama nekog virtualnog ognjišta, naći će, vjerujem i te slike.

„Ti mama jako voliš Voćin“, svaki me puta pita moja mala žena, dok zamičemo iza zavoja i na odlaznoj tabli mahnemo varošici... Šmrcajući i brišući suze, skrivam taj nesigurni ton od sebe i od nje, kao da će dijete u retrovizoru otkriti sve moje nesigurnosti.

„Ako na toj geografskoj karti nema Voćina, onda taj atlas ne valja“, govorio je moj ujak, i tako, i ne sluteći, ostao urezan u moje poimanje geografije.
Ja sam tako odlučila živjeti. Tako tretirati geografiju.

Kad je neko bio dobar čovjek, ali dovoljno lud da pomjera granice i uskomešava ustajalu vodurinu, moj deda bi običavao reći kako je "munjen za diviziju"... I, "viđ' mrcine...", tako bi običavao tepati mojoj sestri i meni, ne znajući pitomije iskazati ljubav. Tako mi fali ta njegova dimenzija svijeta. Ispravna. Poštena. Mangupska.

Sjećam se, bila sam drugi razred osnovne škole, kad je drugarica Radmila, ogrnuvši ovlaš sivi sako preko svojih ramena dirigirala malom razrednom zboru.
Pješke smo išli u obližnju područnu školu da spremimo svečanu akademiju za Dan škole.
Mene je dopao drugi stih pjesme. Pjevala sam punim plućima, najponosnije…
Sjećam se svjetala u razredu i sebe kako stojim mirno, kao vojnik koji čeka najsvetiju komandu.
I, započinjem pjevati mojoj najdražoj gori, koja će u mom srcu zauvijek biti planina, iako joj tamo-neki-nazovi-geografi- i-mjerači-planina neće nikad dati taj status, sve dok ne poraste par metara.

'Nekad bilo, sad se spominje'. I, dobro je dok se spominje. To znači da smo živi, da nam je duh živ, i da umijemo razlikovati dobro od lošeg, stvarnost od prošlosti.

Narod koji ima sjećanje, ne mora strepiti za svoju budućnost – stalno si ponavljam. Nastojim sačuvati bar ono u ovim drugim i drugačijim, silovitijim, naknadno pametnim vremenima. U kojima ima sve manje otisaka, sve manje srca, sve manje duše…

Oznake: zavičaj, identit, djetinjstvo

23.05.2019. u 22:04 | 0 Komentara | Print | # | ^

O kiretaži, seksu, porodu ili ipak, samo i jedino o (ne)ravnopravnosti

Sjećam se svog poroda kao da je bio danas. I, prvog i drugog.
Prvi je bio lagan i na vrijeme. Drugi induciran. Ne daj Bože goreg zla, i nikome!

Sjećam se kako je čistačica došla u rađaonu – s vrata je pogledala u moje raširene noge i spavaćicu naguranu do ispod pazuha.
Da čistim to, ili da sačekam, pitala je babicu.
Nikad neću zaboraviti njen bezizražajan pogled, i moj stid, i sram i sve što stane u rečenicu u kojoj želim propasti u crnu zemlju. Što dalje i dublje od njenog pogleda i metle s kantom.
Nije ona ništa loše mislila, već je došla odraditi svoj posao – počistiti sve ono što nastane i ostane nakon poroda.

Moj muž me te noći zagrlio i šapnuo na uho da sam njegov heroj. Toliko smo dugo i pričali o porodu.
Kad sam se dva dana nakon porođaja rasplakala, ni sama nisam znala zašto, otac mog djeteta je pitao da zašto se derem k'o krava.
Bila sam daleko i od deranja i od krave, ali sve je, uostalom stvar percepcije. Netom sam nestala i kao heroj i kao mati tek rođenog mu sina jedinca.

O mom porodu, i prvom i drugom, nikad nismo pričali. Možda sam ja i pokušala pričati, ali sam sigurna da on nikad nije htio slušati, pod izlikom da STALNO pričam o tome.
Nikad svom mužu nisam ispričala kako je sve to izgledalo i koliko je bolno bilo. Nikad.

Inducirani porod je bio strahota. Za razliku od prvog, koji je bio spontan, lagan, brz i manje-više, bez-bolan.
Drugi puta sam s opravdanjem mislila da ću umrijeti. Doslovno.
Te noći je dežurni liječnik došao u sobu u kojoj smo bile Ninić i ja, i rekao da je došao vidjeti kako su ONA mama i ONA beba, nakon onako teškog porođaja. Ja nisam kontala da je došao k meni. Jer bol se podrazumijeva. Pogotovo kad rađaš.

I to da sve zaboraviš, i to se podrazumijeva. Jer, sve ono što dođe i biva nakon rođenja je važnije, ljepše i smislenije.

Zato sam ja priču o vojsci slušala bar 19 puta. Mislim da znam i boju očiju oficira što je mog đuvegiju pogledao poprijeko, dok su, nesretnici, zaduživali, neku manevarsku municiju. Sva sreća pa ovaj nije ni bio u pravoj vojsci, jer se više nije išlo u vojsku. Takva su bila pravila. Šta bi bilo da je bilo, ne smijem ni pomisliti.

Slušala bih o vojsci kao i o priči mog oca koji je o II Svjetskom ratu znao pričati kao da je, u najmanju ruku, bio na korak do Glavne komande. Tek kad bi ušao dublje u priču, mi, koji smo bili upućeni, znali smo da je rođen kad je rat već bio završio.

Ujak moje najbolje prijateljice je bio divan momak. Završio je čak dva fakulteta. I, kao takav, „smeran i veran, odmeren i proveren“, bio je san svake majke.
Ali, i noćna mora sve i jedne nesretnice s kojom je ovaj spavao, jer bi svakoj napravio dijete.
Ove nisu kontale šta ih je snašlo, a već su ležale raskrečene, sa svojih 20 i kusur na nekom ginekološkom stolu, na abortusu, bez anestezije. Ili sa anestezijom.
To je, sada, za, ovaj tekst, potpuno nevažno. Jer je uvijek nevažno.

Kad sam sa svojih 20 i kusur tražila posao, u džepu sakoa sam stiskala upaljač i cigarete. Tad sam znala zapaliti po jednu cigaretu dnevno. Moj tadašnji ispitivač na razgovoru za posao, a poslije toga i šef, pitao me tri najvažnija pitanja na svijetu: hoću li se ubrzo udati, hoću li rađati odmah poslije toga i pušim li. Nije ga zanimala niti jedna druga moja kvalifikacija.
Trebam li naglasiti da je pravilo firme bio da se baš ta tri pitanja ne smiju nikad pitati na razgovoru za posao.

Na izlasku iz ureda sam zatekla muški dio kolegija, kako oslonjeni o tek kupljene kompjutere, pijuckaju nesicu i dime jednu za drugom. Vjerujem da njih nije pitao isto, jer je razlika bila očigledna. Oni su bila muškadija,a ja tek jedna piždra.

Moji svatovi su, kad realno sagledam, bili moja prva i posljednja „žurka“. Tu sam se naplesala, i napjevala, napenjala po stolovima, naplaćala muzikanata. Sve poslije je bila klasika. Trajno-trpna.
Dok smo stajali u crkvi, strašno su me boljele noge i zebla ramena, i nisam slušala svetu osobu koja je mantijala s koječim ispred mog nosa.
Moja najbolja prijateljica mi je poslije crkve rekla kako je pop, dok nas je vjenčavao, rekao mom mužu da je njegova ljubav sam Bog, a meni ljubav i sve na svijetu samo i jedino moj muž. Između mene i Boga je muž. Ako slučajno i ikad posrnem s puta, tu je muž da me pravilno i kvalitetno usmjeri.

Kvalitetno i domišljato nas svakodnevno usmjeravaju kojekakvi dokoni muškarci. Samo zato što smo žene.

Na učeničkim vijećima roditelja, gdje sjedi 27 žena, za predsjednika bude izabran jedini muškić. I potpredsjednik je muško. Koje i ne bude na sastanku, pa se njegova pozicija izglasa u odsutnosti. Zapisničarka obično bude ženskica. Neka plavušica koja zna dobro pisati.

Zašto su, mama, u vrtiću, sve tete? I zašto u školi, od prvog do četvrtog, imamo samo učiteljice?
Tako su mene svojevremeno pitala moja djeca.
Obično bih smislila neku pametnu stvar da ih oduševim svojim objašnjenjima.

A, zapravo se sve svodi na jednu – jedinu stvar: kad sam se ja rodila, stigao je telegram, i moj je ujak nespretno pročitao kako su – DOBILI UNUKA!
Pokojni pradeda je poskočio i pljesnuo rukama od sreće. Kad je siroti mladac skontao da je došlo do greške u rodu i padežu, promumljao je da je ipak STIGLA UNUKA.
A, nek' je živa i zdrava promrsio je starac, i stuštio se na šamlicu.

O toj se priči radi. To još nisam mojoj djeci pričala. Tek ću.


P.S.
Svi tekstovi su posvećeni mojoj djeci i mom mužu. Mom prvorođenom sinu i drugorođenoj kćeri. Koji su za mene NAJPRVIJI. I, jer ih najviše volim.
Mom mužu - jer se često pitam koliko bi mi (ne)ravnopravnost bila dio svakodnevice, da on nije takav kakav jeste. Uvjetno rečeno, normalan.

Oznake: ravnopravnost, abortus, odrastanje

18.10.2018. u 21:12 | 0 Komentara | Print | # | ^

O paučini i čišćenju duše

Često se pitam šta ću mojoj djeci ostaviti u amanet.

Prečesto me strah da neće upamtiti radost koju sam željela da ponesu u svom srcu…

Kad sam rodila jedno pa drugo, moderna bajka se oslanjala na prve tri godine. Svakodnevno su nas obasipali s malih ekrana o dobrobiti naše djece u te prve tri godine. Jer, ako ih naučimo svemu i svačemu do treće godine života, poslije nećemo više brinuti o njihovom odrastanju.

Iako, poslije kad sam se odmakla od te prve tri, shvatila sam da je sve to premalo vjerojatno, jer ja pamtim samo slike.
Osjećaje, kratke fragmente i bljeskove onoga što je ostalo upečatljivo…
Ono što sam možda htjela zapamtiti, ostalo je prekriveno u nekoj ladici mog malog mozga. Možda ispliva ipak jednom. Do tad mi ostaju samo rijetke slike. I, sjećanja koja sam nastojala ne pogubiti usput…

Iz sulude trke za životom prenula me rečenica mog ženskog djeteta – Srami se, mama, po zidu ima puno paučine…
I, zasramih se…
Istog trena sam htjela propasti u zemlju.
Ne zbog paučine koja se ponosno kočoperila po rozikastom zidu naše kuće, nego zbog činjenice da ju nisam uspjela naučiti da je paučina odista i doslovno najmanje bitna u našim životima…

Kad se sjetim sebe u njenim godinama, pamtim svoju mamu i njeno beskompromisno i suludo čišćenje sve i jedne površine u našem stanu.
Svake bi subote bio red na veliko spremanje i čišćenje.
Kasnije sam, dok sam odrastala čula kako žene imaju zimsko i ljetno čišćenje kuće ili stana.
Promatrala sam ih u čudu. Kod nas nije bilo sezonskog spremanja.
Svake bi se subote spremalo sve. I, nije bilo nikakvih životinjica koje bi stigle spuzati sa stropa.
U tepih dnevne sobe bi se uranjalo kao u vodu do članaka… Tepih se nije usisavao, već bi se onako težak svake subote iznosio na terasu pa bjesomučno klofao do iznemoglosti…
Moja pet godina mlađa sestra i ja smo imale jasno definirane poslove u stanu.
Još i sad pamtim sredstvo s kojim smo morale brisati regal u dnevnoj sobi….
A, regal ko' svi socijalistički regali – bogat, velik, dugačak, od teškog i masivnog drveta koje se moralo sjati do besmislenosti…
Na rukama bih do ponedjeljka osjetila tekućinu, sklisku i smrdljivu… Taj fragment koji bih rado da zaboravim…

A, ja sam samo htjela otići na prvi autobus u 14 i 20, koji me, prašnjav vozio iz provincije u palanku…
Najljepšu i najdivniju.
U kojoj su stanovale najljepše zelene oči s najdužim trepavicama…
Drage i tople poput prve ljubavi…

Kad bih uspjela pobjeći iz čišćenja velikog tepiha, još u autobusu, koji je prolazio pored bakine i dedine kuće, usput bih vidjela kako baka iznosi svoj tamno zeleni tepih i čeka me s kloferom na kapiji.
Još i sad pamtim prašinu koja me obavija dok sumanuta udaram po plotu koji puca, ali nikako da se sruši…
Srušila sam se ja od oblaka prašine…
Sjećam se kako je deda dotrčao ispod brajde i počeo vikati da je Ljub'ca pala u nesvijest…
Deda me šamarao, a baka polivala hladnom vodom iz kante…

Poslije je struka naslutila moju žensku alergiju na prašinu i perje. Sve to i sve te alergije nisu me udaljile od svakodnevnih obaveza…

Kad je nešto kasnije na našim prostorima došlo do, onoga što se u rječnicima definira kao oružani sukob širih razmjera, sestra i ja smo se suočile s nekim drugim prašinama.
Nemanjima.
Tepiha nije bilo da se očisti. Često nije bilo niti struje. Prečesto nije bilo vode.
A, mama nas je učila kako se svakog dana ujutro i uvečer moraju oprati zubi, kako je red da se bude čist. Jer, čisto tijelo najljepše spava…
Gdje smo se i kada budile, manje je bilo bitno. Jer, u tom suludom bunilu koje ni dan-danas neki ne znaju nazvati pravim imenom, meni su prošle one najmlađe, najluđe sanjane godine.
U kojima nije bilo mjesta za sigurnost.

Od tih i takvih propuštenih godina, na brzinu, kao kad lupiš dlanom o dlan, trgao me mali glas o paučini na zidu u hodniku… Kao da je sve lijepo nestalo netragom. A, ono ružno ostalo urezano duboko u pogledu…

- Jel' da da sam jedinstven, mama, pitao me sa svojih velikih trinaest godina.
Jesi, kažem mu. I dodam da ću biti najsretnija ako takav i ostane.

Dok ne prizaboravim i dok me se opet ne opomene, pozovem mlađu seku u hodnik.
Kažem da neću obrisati paučinu. Nek' bude tu dok se ona ne bude udavala…
A, do tada, neka oboje pamte radost. I, moje priče o neodustajanju. O snovima za koje vrijedi živjeti.

Kad bi od mene u svojim džepovima ponijeli oslonac za budućnost, bila bih najsretnija. Da se znaju izboriti za svoje mjesto pod suncem.
Da vjeruju i ne posustaju. Da me ne poslušaju kad budem strahovala...
Da mi pomognu da očistim baš ono oku vidljivo...
I, da se u vremenu koje neoporavljivo i neoprostivo brzo prolazi smijemo. Glasno i dugo. Da se slušamo. I, čujemo. Volimo. Da ne brinemo.
To mi nekako biva važnijim od klofanja jednog tepiha, kojeg, i ovako i onako, odavno već nema...

Oznake: paučina, čišćenje duše, odrastanje

05.02.2018. u 22:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

O uzaludnosti ili ipak - o traženju posla

Sjećam se tog dana kao da je bio danas.

Telegramom mi je stigao poziv za razgovor na posao.
Mislila sam da sanjam.
Mene netko zove na razgovor za posao na takav svečan način.

Otišla sam na adresu koja je stajala u vrhu desnog ugla brze i skupe poštanske usluge.

Nisam imala pojma tko je toliko bogat da raju telegramom zove na razgovor za posao.
Od kojeg, vrlo vjerojatno, neće biti ništa.

Ušla sam u dugački hodnik, u kojem je stajalo na stotine ljudi. Ukupno nas je bilo 800.
Neki s fakultetom. Oni su odlepršali najprije, jer oni unutra nisu htjeli ove s fakultetom. Ipak su formalno pametni.

Onda su odlepršali oni s osnovnom školom. Njih je, obrazovnom i zakonodavnom sustavu hvala, ipak bilo najmanje.

Onda su, iz tog dugačkog i mračnog hodnika odletjeli oni koji nisu imali ni minute radnog staža. E, tih je bilo najviše.

I, konačno se na kraju hodnika mogla nazrijeti kakva – takva svijetlost.

Skontam da nas je preostalo taman toliko koliko je bilo u mojim svatovima. Znala sam oduvijek odbrojiti baš toliko.
Brzo su i ovi ispred mene izlazili van.
Žalili su se da su završili neke tri godine fakulteta koji je fakultet, ali to zapravo nije, a ovi ih nisu svrstali ni u jednu od gore navedenih kategorija, pa su čekali svoj red.

Izlazili su ljudi žaleći se da ih oni unutra pitaju znaju li šta se radi na tom poslu za koji smo svi dobili poziv telegramom.

Meni je to bilo presmiješno.

Ali, da ne bude da nisam znala, dam si truda i krenem od vrata do vrata kancelarije u tom dugačkom hodniku.
Sve su pripadale jednom ministarstvu. Nebitnom za ovu moju priču o traženju posla.

Vratio mi se osmijeh na lice. O, pa ja itekako dobro znam šta ovi lelemudani iza vrata traže.

I, konačno uđem.

Sve troje sjedećih članova komisije me pozdravilo s osmijehom i prozvalo nadimkom.
Kontam da me znaju ljudi.
Sjednem, smiješeći se, i pokušavam u svoju netom ofarbanu plavu glavu dozvati likove iz komisije.
Pojma nemam.
Ali, kako to biva u ludarama ovakvog tipa – oni se predstavljaju meni, sve im neugodno što ih ne pamtim najbolje.
A,radili smo silu projekta zajedno. I, baš sam im pasala, onako karakterno. Smijem se kad je teško, vučem kad treba, ne prigovaram. E, jedino malo previše psujem. Vidim – znaju me ljudi.

I,kreće suludi razgovor za posao. Počinju s time kako sam ja jedina od 800 ljudi koju neće pitati znam li šta oni rade tamo. Šteta, promrsim sebi u bradu. Jedva sam čekala da me to i pitaju. Kažu – nema za tim potrebe, jer ja znam šta oni rade.

I, razgovor je trajao, potrajao više nego što je pola od onih 800 proboravilo unutar komisijskog dometa. Klepetali smo o mojim bivšim šefovima, koji su, po njihovom stručnom sudu, bili sve sami budalaši. Složih se u jednom dijelu.

Onda smo se smijali njihovom šefu, jer kažu – pamte kako sam ga naguzila. Tako su rekli.

Meni je silno bilo žao što ima jedan zakon u ovoj državi, a koji meni ne bi tolerirao takvu nasladu da snimam ove likove. Njih dvojicu i jednu nju.

Od silnog lamentiranja o bitno-nebitnim temama, nadođemo i na onu zbog koje sam došla tamo.

Kažu mi da nema za mene mjesta tamo, jer da oni ne trebaju nikog pametnog.

Steglo mi se u grlu.
Ne zbog njihovog laskavog komplimenta, nego radi činjenice da sam znala da ću i ja odlepršati poput svih onih prije mene.

Provučem nekako kroz zube da molim da me prime, jer da imam dvoje male djece, i da neću biti pretjerano pametna na tom poslu, da ću treptati bez da mislim ijednog dana.

Ne vrijedi, sve troje su slegnuli ramenima. Oni su tu ionako fola radi. Jer da će ministar odlučiti koga će primiti.

Pa, zovite ministra i recite mu da hoću razgovarati s njime, bila sam ustrajna u vjeri da ću se dopasti ministru.

Zašto, ustuknuli su gotovo šokirani.

Pa, zato što mislim da nema smisla da zaposlite sve troje preko veze, nije li tako?

Zaposlite dvoje, ili jedno, da uslišite molbe neke važne žabe.
A, onda zaposlite nekog kome očajnički treba posao. I, evo mene. Jer ću raditi za sve troje, i šutjeti kao riba. Znam ja to kad hoću.
Odavno sam naučila lekciju kad trebam mijenjati sebe kako bih se zaštitila, a kad mogu mijenjati svijet.

Nisam uspjela.
Nisam promijenila svijet.

Nisam uspjela ni sebe zaštiti.
Jer sam gorko plakala nakon što sam izašla van.

Tad sam službeno prestala tražiti posao.
To je bila kap koja je prelila čašu iz koje sam pijuckala godinama, vjerujući u pravedni i pošteni svijet.
Lišen podobnosti i formalnih sadržaja.

Ne znam koga su primili na taj telegramski posao.

Vrlo vjerojatno nekog tko i nije bio u tom hodniku. Da ne gubi odveć dragocjeno vrijeme jednog bezveznjakovića.

Gore prozvani ministar, ubrzo će se ispostaviti, pokrao je državu, i to priznao pred sudskom vlasti ove države. Za nagradu je dobio kaznu da jednom dnevno očisti dvorište na svom salašu.
Da zeru bude društveno koristan!

Sve ovo gore navedeno sam izmislila.

Jer, takvo što ni u snu ne bih bila u stanju odsanjati!

Oznake: posao, traženje posla

18.09.2017. u 16:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

O emancipaciji ili tek unošenju drva - sasvim svejedno

Drug Patak je došao u petak ujutro i izrezao naših 15 metara drva.

Petak popodne sam provela unoseći drva zajedno sa svojim đuvegijom.
Dok je imao inspiracije. Poslije nastavih sama...

Subota je protekla u mojem unošenju drva u tri faze. Ujutro, nešto kasnije i poslije ručka.

U međuvremenu se nanizalo milion i jedna stvar za uraditi: veš pokupiti, pa posložiti, pa odvojiti za peglanje.

Popodne sam provela na izvannastavnim aktivnostima djece: druženje djece i roditelja u Adici.
Čak sam igrala i graničara.
Koljena su mi klecala dok sam pretrčavala od granice do granice.
Ali, Irinin pogled je bio molećiv: sve mame igraju, moraš i ti, mama. (ukupno sam izbrojala 4 mame od 16).

Pred mrak smo stigli u Kaufland. Pa u novotvorenu BIPU, jer takav je red...

Obamrla sam došla kući u 20.30. Čekala me perilica, veš, pas i kupanje.

Danas je bila nedjelja.
Đuvegija je krenuo unositi drva dok sam ja ispijala svoje zrno mira za kompom.
Čula sam drva kako tupo udaraju u tačke, natakarila kosmodisk, i izjurila kao strela da unosimo zajedno.

Vrijeme unošenja drva: ujutro, poslije ručka, i čitavo popodne i predveče u fazama.
U međuvremenu: veš, pa posteljina.

Moj dragi je poslije ručka malo odmorio.

Ja sam sama unosila drva.
Ruke su mi trnule pod težinom cjepanica, ali ja ne odustajem. Za mene je drvo svetinja.
Kad unesem drva, može i smak svijeta.

Uvečer ga je, sam mi kaže bilo sramota koliko sam drva unijela sama, pa je, kad sam po četvrti put vezala kosmosik ustao i krenuo za mnom.

Niz ulicu je šetao komšija Đorđe, zastao i tugaljivo pogledao u pravcu mog mužjaka rekavši:
"Hvala Bogu pa danas imaš ženu da ti pomogne..."

Ja otvorih usta da opsujem...

Đorđe je bio brži: "A, šta bi ti da je on otišao na pecanje? A?"

Htjela sam podići cjepanicu i munuti gada posred tintare.
Pomislim da nema smisla - odrobijala bih ga ko' pravo čeljade.

Ušli smo u dvorište oboje smijući se…

Zaključak ove tužne pričice se nameće sam po sebi: prvi je taj da nam se emancipacija obila o glavu. A, drugi je posve jednostavan: sve je stvar percepcije – kako komšije Đorđa, tako i moje.

Nema više.

P.S.
Na ulici je ostalo još 5 metara drva. Sutra će kiša. Ja ću tužno gledati kako pada po neunešenim drvima.
Nastojat ću zauzeti pozitivan stav. Tako to rade emancipovane žene.
One, čiji se pogled ne zamuti i stav ne promijeni radi jednog običnog muškog usputnog mišljenja.

Oznake: emacipacija

18.09.2016. u 19:32 | 0 Komentara | Print | # | ^

O telekomunikacijama – još jednom i nikad više

Naporno radim. Ne znam padaju li mi teže dnevne ili noćne smjene.
Na posao putujem ko' da živim u Kanadi, a ne u ovoj pripizdini.
Ipak, znam da moram i trebam biti suludo sretna, jer mi je jednom u deset godina ostvareno ono Ustavom zajamčeno pravo na rad.

Teško zaspivam. Još teže se budim.
Kako su me satrale noćne smjene i putovanja, više ne spavam ni koliko bih trebala, a kamoli koliko bih zaista željela.

Jutros rano ustanem. Obavim sto stvari. Umorna i iscrpljena, s pokočenim gornjim dijelom kralježnice, kažem svom sinu jedincu da idem odspavati i da me ne budi osim ako nije nešto hitno.
Malac je ozbiljno shvatio moj pogled. Bar sam ja tako mislila.

Jedva utonem u san.

Čujem glasno lajanje moje čupave ljubimice. Jasno razlikujem kad laje na poštara, popa ili na nekog iz komunalca. Posve benigno laje na prijatelje i poznanike.
Ovo je nalikovalo režanju i kidanju kapije istovremeno.

Podižem glavu s jastuka i vidim sina kako blijed stoji iznad moje čupave glave i govori mi kako je policija ispred kuće.

Tog trena smo nas dvoje sami u kući. A, tad se obično događaju sva sranja. Nekim čudim moj đuvegija nije bio kod kuće.

Ne znam ni kako sam sišla niz stepenice u kući a da pritom ne slomim nogu ili dodatno ne povrijedim zdravi dio kičmenog stuba.

Otvorim prozor (tako ja komuniciram sa svijetom – ne otvaram vrata kapije, namjerno), i ne vidim nikoga iz jakih snaga MUP-a.

Nagnem se kroz prozor. Umalo odustah, ljuta kao pas, kad'li vidim mladića kako trči s fasciklom niz ulicu. Sav je sretan što me ipak našao. Pomislila sam da je nešto jako važno kad me tako ozaren odlučio pozdraviti.

On je iz naših monopolističkih telekomunikacija, nasmiješen mi veli i ne pita želim li znati nešto o istome, već počinje verglati ko' da ga plaćaju po riječi izgovorenoj u minuti.

Kažem mu da stane, da sam spavala i da me probudio, jasno mu dajem do znanja da jedino mrtva mogu slušati o pogodnostima koje mi nude njegovi šefovi.

Mladac, očigledno zaigran svojim agentskim sposobnostima dobrog prodavača magle mi kaže kako sam jako lijepa kad se probudim. I, dodaje da je bio sarkastičan.

U tom trenu mi se svijest potpuno zamračila.
Dvoumila sam se između toga da ga kroz prozor uvučem za uši i počnem mlatiti oklagijom koja stoji iza frižidera za-ne-daj-Bože, ili da skočim na njega kroz prozor i da ga udavim na licu mjesta.

On je trabunjao o impulsima i pogodnostima. Ništa ga nisam čula.

Odustao je kad je rekao da se više ne može nadglasavati s mojim psom koji je očigledno jako opasan.

Mutant pit bul terijera, kažem mu. Dresiran da prikolje takve kao ti.

Mladac se ukočio, iskolačio oči, ispružio ljigavu ruku kroz prozor, i dao petama vjetra.

Nisam se vratila spavati. Pišem ove redove ljuta kao i uvijek kad me spopadnu kojekakvi agenti ovih ili onih telekomunikacija.
Ovi monopolistički su najgori.

Tako su mi ljetos, u ugodnom razgovoru sa susjedom, pritrčale dvije djevojke: jedna lijepa kao sa slike, druga ružna kao Pepeljugina sestra. To je valjda tako i u tim telekomunikacijama, kao u američkom filmu. Idu lijepa i ružna - da ti svojim izgledom odvuku misli s onih malih slova svakog ugovora.
Obje vrbovane da ti zagorčaju život.
Kako su mi veselo pritrčale na ulici, pomislila sam da sam dobila rješenje o otplaćenom kreditu u švicarcima.

Kad ja tamo, a ono međutim!

Drznica (ova ljepša) mi predlaže da je jako pametno da koristim ove šupke iz gornjih redova, jer da su toliko pogodni da je to za popizdit'.

Slušam ih, i osjetim kako mi se vilica grči, krenem otvoriti vrata da pustim psa i istovremeno izgovaram riječi koje ne spadaju u vokabular jedne plavuše, kad shvatim da one ništa nisu krive, i da su tu da zarade neki dinar.

Ispričam se uljudno, nasmiješim se i kažem da to ne shvaćaju osobno, jer da je meni pun kurac njihovih pogodnosti. A, kako nisam na njihovoj mreži, život mi je ljepši i lakši, a mislim i duži, za bar nekoliko sati, ako ništa drugo.

Obje sam ih mogla roditi, ali su se bez pardona obje ljutnule što sam se usudila reći što ide njih i njihove šefove.
Krenuše u kontranapad pred mojom kapijom.


Tako su svi dresirani. To ima je dio nauka koji steknu kad koraknu jednom nogom u svijet prodavača magle.

Ja sam rođena u neko drugo vrijeme.
Moju je generaciju lomio rat i kojekakve vojne i paravojne skalamerije. Pa smo preživjeli.
A, rođeni smo i odrasli u neko pitomo vrijeme u kojem je telefon postojao da bi se nekoga zvalo kad je nešto jako hitno, jer su ljudi živjeli za stvarna druženja i okupljanja.

Povrh svega, ugovori se nisu sklapali u dvorištima, na ulicama, niti su ljudi bivali varani i prevareni.

Danas su stvari bitno drugačije.

Gladni smo virtualnih komunikacija, online rasprava više nego kruha svagdašnjeg.

A, prodavači magle jezde našim ulicama ne znajući ono osnovno koje sam naučila još kao posve mala: postoji kućni red, tamo negdje od 15 – 17, kad se ljude ne zove, ne smeta, pusti ih se da udahnu zraka nakon napornog radnog dana.

Danas više ništa ne vrijedi.

Moje obazrivo i kulturno ponašanje obično završi s psovkama, pa ispadnem gora od onih najgorih.

Kad malo bolje razmislim, ništa mi drugo ne preostaje, nego da kroz život nastavim hodati s mojom čupavom nemani, pa kad ja ne uspijem otvoriti vrata s osmijehom, nek' ona zareži da ja lakše nogom otvorim vrata!

Možda bi bilo ljepše i zanimljivije!
Možda je to svijet po mjeri današnjeg čovjeka!

Oznake: Telekomunikacije, prodavači magle

28.01.2016. u 15:52 | 0 Komentara | Print | # | ^

Jedna mladost, jedan svijet nade iliti ipak - Ringišpil

Kad se moja, onomad, šestogodišnja kćer upiškila u krevet, moja mama je, saznavši za traumu koju je proživjela njezina unuka, nazvala i upozorila mene, svoju kćer, kako ni slučajno ne smijem vikati na njenu princezu. Jer bi vikanje moglo izazvati nesvakidašnje traume po pitanju piškenja i njezininog daljnjeg mentalnog razvoja.

Nisam vikala. Šutke sam je pokrila da ne ozebe, dok sam sanjiva presvlačila plahtu, jorgan, i sve što je moja mala žena uspjela popiškiti te noći.

U vrijeme kad se meni desio sličan umfall, imala sam tek godinu više od moje princeze. I sad vidim i čujem moju baku kako zove sve one koji su tad imali telefon da im se požali kako se njezina mezimica upišala i zapišala sve oko sebe. Sva sreća pa je tih ranih osamdesetih telefon imala još samo učiteljica, doktor, poštar i milicija. A, njih baka nije zvala. Pamtim to kao danas, jer sam skvrčena na wc šolji posramljeno piljila u pod.

Na vratima kupatila stajao je ujak, moj oslonac, moja najveća ljubav, moja snaga i smjernica. Gledao me ispod obrva, čudno je micao brkovima i pitao me je li to bila istina.. To popodne je sazvan kućni savjet koji je, po hitnom postupku trebao razmatrati daljnje kazne po pitanju mog nekretanja u društvenim krugovima – čitaj: zabrana daljnjeg igranja s djecom tog ljeta.

Kad se sad osvrnem, zapravo pamtim samo slike. Mirise. Boje. Osjećaje. Pamtim jesam li se osjećala toplo i sigurno ili napušteno i tužno. Ako izuzmemo zapišavanje, ovog zadnjeg gotovo da nikad nije bilo.

Ipak, iz današnjeg ugla gledišta, moje djetinjstvo bi bilo dotaknuto mjerama Centra za socijalnu skrb. Živjela sam s bakom i dedom. Deda je pune 33 godine bio pijan i u trenu kad se silom otrijeznio, mama i ujak su se poženili, dobili djecu, a ovaj je bunovan i trijezan baku pitao 'ko su svi ti ljudi po njegovom dvorištu…

Dakle, ja bih vjerojatno bila dobrim kadrom za put u nekakav dom za nezbrinutu djecu.

No, to je onomad bilo gotovo normalno. Svi su djedovi pili. To je bilo dio folklora, tradicije, kulture življenja. Nije bilo nekog spektakularnog zlostavljanja. Mene nije nitko tukao. Osim mame, ali ona nikad nije bila pijana. I,dobro je što sam živjela kod bake i dede, jer 'ko zna koliko bih batina ovako popila od nje posve trijezne.

Moje djetinjstvo je bilo najsretnije, sazdano od trčanja od jutra do mraka. Znali smo gdje rastu prve visibabe, a gdje prve ljubičice. Plentrali smo se po drveću i krali prve kruške. Kad bi opasni čovjek, kojeg nikada nismo vidjeli, ali smo znali da će se uvijek odnekud privući toj kruški zapucao na nas, bježali smo koliko su nas male noge nosile, i bježali pravac na cestu…

Sankali smo se i grudali dok nismo bili posve mokri. Jurcali bi niz padinu – opet direktno na cestu, ili još gore na zavoj.

Na lokalno jezero išli bismo sami, i pješačili oho-ho koliko kilometara dok ne bismo stigli. Ne znam koliko nas je tada završilo školu plivanja, ali znam da se nitko nije udavio. Stariji su pazili na nas manje, mi manji na one najmanje.

Kad je najmanji od nas zapeo naglavačke u vinogradu, crna Rada je trčala niz vinograd vičući oca ovog malog, da se mali zapetljo' u vinovu lozu i da visi naglavačke. Mišo je mirno sjedio pod brajdom i pušio. Reko' joj nek' mali siđe sam. Ova je vrištala zadihana da mali visi i da će mu krv u mozak. Pa, šta se penjo' koju vražju mater ako ne zna sići sam. To je bilo sve. Ne pamtim kako se mali izvuko', ali pretpostavljam da smo ga mi vukli dok ga nismo izvukli. Svi smo se jako bojali tog slučaja kad ti krv udari u glavu.

Kad je mene, od sve druge djece na ulici, ugrizao pas komšije Steve, deda je s puškom trčao preko ceste da presudi keru, jer je znao da ovaj nije cijepljen. I, ja ne pamtim bol, niti razgrizenu nogavicu – pamtim samo svog dedu kako trči preko ceste i psuje Stevi sunce žarko.

Sva postojeća tehnika bila je privilegija odraslih.

Nije bilo crtanog. Osim onog u 11.15. i zadnjeg uvečer u 19.15. I ti su se gledali ako nismo bili u kazni. A, ako smo bili u kazni, onda bismo baš u tom terminu morali čistiti cipele svih ukućana. Još i sad se sjećam smrada one kreme za cipele. Najprije si sve cipele dobro morao očetkati, pa potom namazati, pa onda čekati da se malo sušnu, pa ih izglancati…

Moja djeca ne znaju šta je krema za cipele. Oni imaju vlažne maramice. U svom su životu cipele čistili ravno dva puta. I, tad su mrko gledali i stenjali kao da vuku oveću vreću cementa.

Inače smatram da su moja djeca dobra i vrijedna, pažljiva i pametna. I, mislim da ne pripadaju ovom svijetu surovosti u kojemu je koncept življenja posve naopak. Iskrivljen i dijametralno suprotan onim iskonskim i pravim vrijednostima.

Pamtim mog sina koji je, za svoj prvi rođendan dobio toliko igračaka da bi se omanja lokalna trgovina dobro opskrbila. Ni sa jednom od tih igračaka se nikad nije igrao. Samo je jednom, posve slučajno, skačući po stolici pao pod stol i skliznuo na skupocjenu igračku. Unezvereno je ispuzao ispod stola. To je bilo prvi i zadnji puta da je igračka bila u doticaju s mojim djetetom. Iako je istu preporučila struka, a za koju je moja sestra iskeširala oveću sumu novaca.

Mi nismo imali ništa onomad, osim sami sebe. I to je bilo posve dovoljno.

Nama nije falilo ničeg. Ni ljubavi, ni pažnje.

Zato i dan-danas falimo jedni drugima. Dok uvaljeni u grotlo današnjice posrćemo pod tehnološko-tržišnim pritiscima.

Umjesto da zastanemo i okrenemo se jedni prema drugima.

Više bismo vidjeli, više čuli jedni druge.
Mislim da bismo utrku s vremenom dobili samo ako smognemo snage zastati i osmotriti svijet oko sebe.

Sigurna sam da nas ovaj ringišpil, na kome se svaki dan vrtimo mimo svoje volje, ne vodi nikamo.

Osim, možda ipak, do doktora koji će, nervozno vrteći glavom, prepisati tablete za 'lepo ponašanje'.

Oznake: djetinjstvo

23.06.2015. u 16:54 | 0 Komentara | Print | # | ^

O ulogama i odgovornostima, iliti ipak – ni o čemu

Znam ja nas. Jebo' ti nas.

Tako je zborio jednom, i ne tako davno, jedan od najvećih pisaca svih vremena – Branko Ćopić.
Branko je bio pripadnik NOB-a, no unatoč tome, snažno se suprotstavljao određenim tokovima koje je nametala post-revolucionarna politička elita nakon II svjetskog rata – kritizirao je te i takve pojave otvoreno ili kroz svoja djela.

Kad više nije mogao i kad više nije znao kako – herojski i hrabro, mirno, kao da pije svoju jutarnju kavu, skočio je s beogradskog mosta. Po njemu je most i dobio ime – Brankov most. Kao uspomena i sjećanje na jednu ludost i hrabrost.

Umjesto da za sobom povuče gomile nevinih ljudi, a poradi svojih mentalnih stanja, pisac je skončao sam. Momački, mangupski.
Onako kako treba, ako već mora.



Danas smo svjedocima kojekakvih mentalnih stanja koja rezultiraju time da se lola zaključa u pilotsku kabinu i u smrt odvede 150 ljudi. Hrabro, nema šta.

Ali, ma koliko nakaradno zvučalo – nije kriv taj nesretnik, koji nije imao muda prerezati si žile, ili uzeti geveru, pa prisloniti hladnu cijev uz čelo, ili još gore (a bolje za njega) pucati si u usta.

E, to bi bilo odlično – za sve oko njega, pa i za njega samog.

Nije kriv on – kriva je krivina. Ona ista koja je uočila njegov poremećaj, no o istome nije izvijestila njegove nadređene, jer, za boga miloga, radi se o liječničkoj etici.

Razmišljam vrlo praktično, pa se pitam kako bi reagirao, primjerice taj psihijatar koji nije ukazao na suicidalne pilotske ideje, da recimo, njegova djeca idu u vrtić u kome ih čuva/podučava/presvlači i briše ukakane guze tip koji je pedofil? Da li bi i tada očekivao da odnos pacijent - liječnik ostane etičko pitanje, ili bi naglas progovorio o nakaradnosti uposlenika jednog vrtića???



Moja prijateljica iz djetinjstva je rano postala majkom. Udala se s nepunih 20 za tipa koji je sasvim slučajno bio Srbin.
Ona je, naravno, sasvim slučajno, Hrvatica.
Isto tako rano je postala razvedena žena, nakon što se Srbin nije vratio iz majčice Srbije, u koju je naprasno odlučio otići, bez svoje žene i djeteta.

Nakon par godina ponovno se udala – ovaj put ispravno – za hrvatskog branitelja. S njim ima 3 djece i previše problema.

Od njega se rastala, jer ju je tukao. Zapostavljao je nju i djecu. Ipak, sustav je šutke štitio borčinu. Moja se sirota prijateljica dobrano namučila da zaštiti svoju djecu i da im ostane majka. Spoticala se o razne pravne nepodopštine, i ostala – svoja. Sjajan roditelj, veliki čovjek, dobar prijatelj.

Jutros me zove i kaže kako je njena najstarija kći pobjegla s drugim tipom. Ostavila je svoju djecu njoj – baki i svojoj majci, koja i sama ima dovoljno djece i previše problema. Mala je zbrisala bez osvrtanja.
Od koga je naučila tako nešto, pitam svoju prijateljicu? Jesi ti zbrisala ijednom u životu? Jesi ostavila koga na duže od pola sata samog ili samu? Kako je moguće da je tvoj kći odlučila udati se, postati majkom, i potom, nakon kratkog vremena dati petama vjetra???
Ne znam, sluđeno mi je odgovorila.

Ne znam ni ja, ali sam sigurna da će institucije, koje rade svoj posao, naći za shodno da detektiraju nekoga koga se usude smatrati krivim. Da preciziram – dobit ćeš po tamburi, jer nisi bila dobrim roditeljem. Na koga se ugledala mala? Stići će te osuda okoline i tvojih najbližih.



Branko je bio heroj.

Moja prijateljica je heroj.

Onaj mali kopilotić je čista pizda.

Psihijatar koji je amenovao njegovo političko stanje u svrhu etike je najslabija karika ove priče.

Kći moje prijateljice je jedno obično derište, koje bih, da mogu, dobrano nalemala. Čisto pedagoški.



Gdje su nestali heroji koji su, nemajući izlaza i vjere u sustav, hrabro skakali u ponor?

Gdje su nestali oni koji su imali uloge, ali i odgovornosti? Koji bi stali iza svojih riječi i postupaka, ma kako krivi bili?

Živimo li u sustavu u kojem je normalno udariti autom dijete na ulici i pobjeći s mjesta zločina, ali i u društvu u kojem se šamar ili šibom po guzici smatra nasiljem u obitelji???

Kud smo to skrenuli?

Možemo li išta naučiti iz grešaka koje činimo svaki dan?

Ili se ipak sve treba svodi na staru, dobru devizu: pij guzo – plati guzo.

Iliti, sofisticiranije rečeno, a da razumiju oni koji se bakću s etikom: da ima kazne, bilo bi i odgovornosti!!!

Oznake: uloge, odgovornost, Branko Ćopi

29.03.2015. u 14:44 | 0 Komentara | Print | # | ^

O trajno-trpnoj psihodeliji (1)

Kad je sin moje prijateljice upisivao fakultet, ona je svim silama nastojala natjerati svog jedinca da upiše medEcinu.
Govorila mu je kako će mu se svaki dinar uložen u studije i bubanje vratiti.

Sva sreća pa sin nije upisao medEcinu.
Jer da jest, živa bih se pojela.
Momak je pametan, zgodan, dobro odgojen, i bila bi prava šteta da svoj teško stečeni nauk traći po nekim lokalnim domovima zdravlja.

Sve je možda imalo smisla onomad.
Jednom, dok sam ja odrastala u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. Ili se meni tako činilo.
Onaj ko' je završio školu nije bio na selu i nije mlatio motikom.

Bježi sine sa sela, govorio je moj pokojni stric, koji je bio bogat i vrijedan seljak. Njegov sin je utekao sa sela, ali nije završio fakultet.
U međuvremenu je došlo do gadnog zastoja u sustavu vrijednosti, pa su neke druge sile isplivale na svijetlo dana.

Jutros čitam u novinama, koje sam kupila od novaca koje nemam, i koje vrijeđaju moju inteligenciju i mentalni sklop, kako poznata svjetska nasljednica pušta onu dum-dum psihodeliju po svjetskim partijanerskim destinacijama za 347.000 američkih novčanica po satu.

O, sunce ti jebem žarko!

I, onda su nama fudbaleri krivi za sve! Pa, oni barem guraju loptu po terenu i trče ta njom, treniraju i bar se natrče za te svoje male novce.

A, ona biva plaćena za mlaćenje prazne slame.

Krivi smo mi, reko' bi Balašević.
Ja se jako ružno osjećam što, em nisam unovčila svoje znanje, em nisam nasljednica.

K tome treba dodati da ne bih znala puštati ni dum-dum muziku, koju, da bi slušao moraš biti pod gadnim anti-depresivima ili toliko pijan da ne znaš šta slušaš.

I, još se ružnije osjećam što Balašević, do kojeg držim, tvrdi da smo krivi baš mi.

Mi, koji dopustimo kojekakvim zulukaferima i bilmezima, opajdarama i ludačama da mlate praznu slamu i pri tome bivaju plaćeni za to.

Šta da kažem sinu da postane kad odluči odrasti?
Da upiše medEcinu? Pa, da ga jebe ko' god stigne jer su doktori krivi za svaki kurac na ovom svijetu!

Šta da kažem mojoj pametnoj, maloj ženi, za koju mislim da će svijet tek čuti? Da se mane škole, kreativnosti i stvaranja neobičnih figurica u blatu? Jer da bi joj bilo bolje da natandari roza štikle, uda se za multi-milijardera i onda neće morati čak ni puštati muziku za sićušnih 350 hiljada dolara po satu.

Po satu, jeb' ih' sat da ih jebo!

Razmišljam da bi bilo dobro da mi sin postane pop. Svejedno koji. Oni nekako imaju najmanje odgovornosti za sve što urade i što ne urade.
Tu su da im platimo nečije rođenje. Tu su kad se vjenčavamo i sahranjujemo. Ako nas boli duša, ili ako smo, ne daj bože nešto skrivili, oni su tu da mole za oprost naših duša.

Najbolje da bude pop. Stajat će na oltaru, iznad glupe svjetine, usmjeravati stoku kuda, kada i kako.

Nisam sigurna da će me poslušati.

I, ne treba.

Neka oboje idu svojim putem.

Jedino želim neki bolji svijet za njih. Za svu djecu, dobru i pametnu. Za sve one koji neće posrnuti i povjerovati da je dobar baš taj suludi i nakaradni svijet poremećenih vrijednosti.

Svijet za koji je kriva i njihova mater!

Oznake: medecina, Pop, Balašević

22.08.2014. u 15:01 | 0 Komentara | Print | # | ^

Zona sumraka, 1.dio

Danima zovem doktoricu opće prakse. Treba mi uputnica.

Godinu dana nisam bila kod nje.

Zvala sam stotinu puta na dan, bez pretjerivanja.

Napravim se luda, zovem Dom zdravlja. Da me prebace s nepostojeće centrale na njen lokal.
Ne ide.
Govori mi to adminsitrativna službenica, koja sa mnom razgovara kao da sam UTEKLA s psihijatrije.
Nema naručivanja. Kaže mi ova s druge strane žice.

Rade oni, rade, ali doktorica ima zamjenu, jer su JOŠ godišnji odmori.

Kakvi godišnji odmori, sunce vam jebem. Pa, nisu još ni počeli!

Odem jučer pred ordinaciju.
Obavezno naručivanje. Velikim slovima piše tako da vide i oni ćoravi.

Zovem peti dan.
Svakih par minuta. Dok ne popizdim.

Jel' to besplatno zdravstvo o kojem je mudri Dujmović zborio kod Stankovića neki dan?
Ko' da ga je ne'ko potplatio da onako lupeta o zamjeni kuka, pa srca, pa opet kuka...

Besplatno?
Samo kod nas i na Kubi.

Iz svake plaće se izdvajaju NEMALI doprinosi za zdravstvo na mjesečnoj osnovi. To je zakonom regulirano.

Svako doktor ima glavarinu po glavurini svog pacijenta. Došo' il' ne došo'.
Isto zakonom regulirano.

Opet je zakonom regulirano dopunsko osiguranje koje jest besplatno, ali moraš toliko biti siromašan da ti ne padne na pamet da bilo gdje ideš a kamoli k doktoru.
E,onda je besplatno.
I, to dopunsko je regulirano zakonom. I, nije obavezno. Ali, bolje ti je da ga paltiš. U suprotnom si jebo' mačku mater. Jer možeš završiti u bolnici. I, onda će te dan koštati ko' noćenje u Esplanadi.

Jel' to besplatno zdravstvo? Nad-naravni real-socijalizam?

Jesmo mi svi sišli s pameti?

Ili to samo ja sviram kurcu, umjesto da živim život dostojan jedne plavuše u četrdesetim?

Oznake: doktorica, zdravstvo

27.06.2014. u 14:35 | 0 Komentara | Print | # | ^

O poplavi i potopu, popovima i pederima

Samo je Smiljka zaspala za vrijeme jedne poplave. Ali, to je ionako samo u pjesmi Zdavka Čolića. Svi ostali su budni, bdiju nad svojim lako urušivim domovima u zadnja 72 sata.

Zadnji put su kanali u zajedničkoj nam domovini čišćeni prije ravno 26 godina.

Stari Vukovarci pričaju kako je Tile sa svojom svitom pristigao u potopljeni Vukovar davne 1965. Jovanka je tom prilikom svojim piskutavim glasićem primijetila kako treba dovući one ruske pumpe da ispumpaju svu onu vodurinu. Isti očevici kažu da se Tile ljutito okrenuo i rekao da nju treba ispumpati…

Neki drugi su mi pak rekli kako je ta ista poplava u grad dovela neku čudnu sortu ljudi. Ne tako pitomu i naviklu na osmijeh.

Kako god bilo, kiša oplakuje ove prostore predugo. Napadalo je toliko da odveć umorna zemlja nema kuda s njom. Pod vodom je dio Slavonije, Bosna i Srbija. Žile kucavice bivše nam i omražene domovine. U kojoj su se kanali čistili redovito, pa poplava nije ni bilo, kažu oni koji to pamte.

Ja pamtim samo sranja. I, to otkako sam stala na svoje noge.

Da mi netko slučajno ne zamjeri, pamtim sranja baš otkako je Maršal napustio ovu našu nesretnu scenu. Pa, njome stupaju najgori glumci i prvoklasni negativci, prodaju nam kojekakve bljuvotine, uvode neka nova pravila, remete red, rad i mir.

Duboko me potresla katastrofa u Bosni i Srbiji. Hrvatska je ovaj put dobro prošla. Možda zato što je manje kriva. Tako barem misle neki vjerski vođe. Pastiri i čobani umornog stada.

U prolazu sam na televiziji čula kako srpska pravoslavna crkva moli za stradale u poplavama diljem zemlje, i kako moli svoje građane da se vrate na put svijetla i poštenja, da zauvijek za sobom ostave poroke i zlo, jer baš poradi toga dešavanju se poplave. Novinarka je još nadodala kako se srpski šef parade osvrnuo i na nadolazeću paradu ponosa gdje uglavnom paradiraju pederi, dok sav normalan svijet moli i skrušeno prima milost u svoja srca.

Poplave se, dakle, nisu dogodile zbog toga što kanali nisu očišćeni ili što lokalna vodoprivreda, vodovod i kanalizacija nije radila svoj posao onako kako Bog zapovijeda.

Ne znam je li se oglasio ovdašnji, svehrvatski bog stada. Ili, poplava nema veze s njima, jer nije dosegla do njihovih grla, pa šta će se i osvrtati na sirotinju i nesretluk.

Duša me zaboljela za jednom srušenom kućom u Bosni. Ne znam zašto nije za džamijom. Možda baš zbog istih ili gotovo istih tonova koji bi dopirali do mojih ušiju da je nešto drugo ili netko drugi u pitanju.
Ovako sve postaje besmisleno.

Jebeš zemlju gdje su pederi krivi za svo zlo na svijetu.

Ne treba li pederluk, kao i vjera ostati u četiri zida?

Zašto se njihove svetosti s oltara nisu spustile malkice niže da čuju vapaj nesretne raje, umorne od pizdarija. Ili, zašto nisu ruku pod ruku s pederima otišli očistiti po koji kanal? Nije li to dio vjere u bolje i nepoplavljeno sutra?

Svi na ovom svijetu imaju ili bi, prema mojem skromnom sudu, trebali imati svoja prava:
Moji prijatelji homoseksualci imaju pravo voljeti koga god žele;
Moji prijatelji vjernici imaju pravo vjerovati i moliti.

Ali, nitko nema pravo zatvarati oči nad tuđom nesrećom.
Zato nam tako i jeste.
Duboko vjerujem da pederi nemaju nikakve veze s time. Za razliku od popova.

Oznake: poplave, potopi, pederi i popovi

16.05.2014. u 21:49 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ništa nas ne smije iznenaditi

Bilo mi je nekih 13 ili 14 godina, kad sam na putu iz škole, svratila kod mame na fizikalu.

Fizikala je bila odjel fizikalne medicine i rehabilitacije lokalnog doma zdravlja. Osoblje je iz dragosti taj odjel prozvalo – fizikala. Sam odjel je bio prelijep, u podrumu velike, meni najljepše zgrade u gradu.

Moja mlađa sestra i ja rado smo svraćale kod mame na posao. Tamo smo bile kao kod kuće. Uvijek bi nas nasmijana dočekala teta Ružica, spremačica i dobri anđeo fizikale.

Taj sam dan svratila, kao i obično. Pokucala sam na vrata samo zato što su bila zatvorena. Inače sam ulazila kao da ulazim u birtiju. Mama se nije odazivala. Ušla sam na prstima, provirujući iza vrata. Odjednom je pred mene banula teta Štefica, mamina radna kolegica i najbolja prijateljica.

„Jesi trebala mamu, maco?“

„Aha“, klimnula sam osvrćući se oko sebe.

„Mama nije tu i ne smijem ti reći gdje je“, rekla je, naginjući se prema meni kao da želi pridati važnost onome što će reći. „Mama je otišla na jedno tajno mjesto“.

Ošamućena sam izašla na proljetno sunce. Tumarala sam do našeg stana. Ne znam ni sama kako sam došla. Prošlo je nekih sat vremena dok tata nije došao s posla. Mene je gušilo, ostajala sam bez zraka, nisam mogla doći sebi od brige za mamu. Gdje je otišla moja mama, a da ja ne smijem znati.

Dočekala sam pater familiasa, ko' ozebli sunce.

Ispričala sam mu sve bez da sam uzela zraka. Tata se počeo smijati i pitao me jesam normalna.

Inače je bio miran tip, i nije često podizao glas, ali ja sam ga taj dan dovela do ludila. Nije ni ručao kad je došao s posla, a već me je vukao niz stepenice. Strčala sam za njim s trećeg kata naše zgrade. Doslovno me odvukao do obližnje zgrade doma zdravlja. Klimnuo je portiru i počeo me vući u potkrovlje zgrade.

Kad smo se popeli na zadnji kat, tata me, malkice grublje gurnuo na neka vrata i rekao, „Ajde, idi vidi o kakvoj se tajni radi“.

Otvorila sam vrata i promolila nos. Zapuhnuo me miris zatvorene prostorije, zavoja i znoja. Na podu su ležale napuhane lutke, posvuda su bile neke krpe, prepreke, papiri. Bilo je i krvi – tako mi se barem učinilo. Počeo mi se vrtjeti u glavi od zvukova, mirisa i hrpe ljudi koji su nekuda trčali. A, onda sam je vidjela kako kleči nad nekim polu-živim ljudskim stvorom, koji je poskakivao s poda dok ga je ona gurala o prsa.

„Mama, mama – živa si…“ bilo je sve što sam izustila kad sam joj pritrčala čvrsto je stiskajući.

„A, zašto ne bih bila živa?“ – pitala me.

„Pa, zato što je sve tajna„ objasnila sam joj.

Tek danas razumijem njen smijeh i tatinu ljutnju.

Mama je, to su mi objasnili na licu mjesta, prisustvovala redovitoj akciji Ništa Nas Ne Smije Iznenaditi.

O potankostima akcije pričao mi je otac na putu kući. O tome kako je važna i posebna za svakog radnog čovjeka u našoj zemlji, i kako ćemo i mi imati nešto slično u školi, jer sam sada u velikim razredima.

Jedva sam dočekala svoju ulogu ratne medicinske sestre. Bilo je ludo, ali apsolutno nepotrebno. Jer, mi ništa nismo naučili. Ne znam zašto – da li je razlog bio u tome što smo bili loši đaci, ili su pak predavači sumnjali u gradivo koje su tumačili.

Kako god bilo, nekoliko godina kasnije dogodila nam se prava akcija. Samo što je uvježbana reakcija izostala.

Ništa nas ne smije iznenaditi. A, ipak sve nas je iznenadilo. Toliko su svi bili uvježbani, da je rezultat svake takve akcije bio stopostotno uspješan.

A, onda je uslijedio hladan tuš: stvaran rat i mržnja, smrt, granate, ranjeni i mrtvi. Razoreni domovi, napuštene kuće, nevidljive granice razdvojile su misli, navike, ljude – sve. Odjednom je sve postalo suviše surovo. Tek su se poneki snašli u ulozi negativaca. Ostali nisu bili spremni na svoje uloge. Koliko god da smo vježbali prije rata, sam rat dogodio nam se jako nenadano i mi smo se prilično nezrelo obreli u njemu.

Kog' smo boga onda i vježbali?

Tajnu o misterioznom nestanku moje mame riješila sam to popodne.

Tajnu o mojoj nestaloj zemlji nisam uspjela dokučiti ni dan-danas.

I, sve mi se više čini da ću sutra biti sve manje spremna.
I, da će me sve istine, ma kakve one bile, opet iznenaditi. Iako, ne bi smjele.

Oznake: NNNI, rat, tajne

21.03.2014. u 21:35 | 0 Komentara | Print | # | ^

O pravu i pravdi

Slušam tipa koji obnaša funkciju ministra pravosuđa.

Zadnje dvije godine jedan totalno nenametljiv tip.
Pomislim u sebi da je valjda radio svoj posao kad se nije naslikavao posvuda.

Najavljuje reforme, čije su analize i pripreme trajale dvije godine...
I, nema tu ničeg lošeg, naravno!

U jednom trenu čujem kako govori da Hrvatska teži tome da svi sudovi i svi sudije donesu istu presudu po jednom te istom pitanju.
Ali, avaj - to kod nas nije slučaj!

Još gore - to znači da ti jedan sudac može dati oslobađajuću, a drugi pak manje oslobađajuću presudu. Ovisno na koju nogu to jutro ustane.

Do sad sam mislila da sudi pravda. A, sudije su tu da nas usmjere i iščitaju ono što neuki narod ne razumije.

Ovo sam u potpunosti shvatila.
I, ostala otvorenih usta!

Iskreno, mene je strah i takvog prava, i pravde, a ponajviše onih koji su tu da nam rebnu godinu-dvije sukladno trenutačnom raspoloženju, percepciji i nahođenju.
Jebeš sve zakone i sustave kad sve, ama baš sve ovisi o tome kome ćeš dopasti šaka...

Kad moje cure i ja prevodimo neki tekst, prevedemo ga u svom stilu, ali smisao, ono najvažnije - SMISAO ostane isti.
Nije naše da sudimo ovako ili onako, već prenesmo nečiju misao.

Nije li na sudijama da pravedno sude, a ne kako im se ćefne???

Jebo' te, pa gdje mi to živimo?

U Dembeliji ili Pizdistanu?

Oznake: pravo, pravda

14.01.2014. u 19:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

O herojima i ratnim trofejima

Nekako krajem prošle godine, kad je već zazimilo, umro je zadnji ratni heroj onog rata. Onog koji ne pominjemo i čije smo žrtve prebrzo zaboravili. A, opet se stalno i iznova spotičemo, kličemo, povikujemno, galamimo da nam se napnu sve vratne žile... I, ne propitujući - osuđujemo. I, ne znajući - galamimo...

Ne ratujemo na bojnom polju.
Ratujemo iza ekrana svog prozora u svijet - tako je najsigurnije.

Kad pogledam unatrag, u omraženi rat koji nisam živjela i proživjela, pomislim kako je bio stravičan i okrutan, a opet iz njega ništa nismo naučili.

Uzalud ratnicima trofeji i ratna odlikovanja. Oni koji su do jučer ginuli pod zastavama u koje su vjerovali – danas su samo teret – i obitelji, i društvu, i onima na vlasti.

Jer, u ratu nema pobjednika. Ma kako glupo to zvučalo.

Iako su nas u školi učili drugačije.
I, da povijest pišu pobjednici. To su neistine. U ratu nitko ionako ništa nije dobio. Već gubio.

Prvo dođu popovi, onda dođu topovi i lopovi. Najebe sirotinja.

Tek na tren dobili bi generali poneku bitku, ali ne i rat.
Ratni profiteri zgrnuli bi nešto novca, ali ne i bogatstvo i sigurnost.
Samo u trenutku rušenja nečije kuće, rušitelju će biti drago, ali će poslije tući glavom u zid, jer baš će njegova djeca, ona ista za koju je stvarao neku bolju domovinu, e baš će ta djeca sutra morati graditi te srušene i omražene neprijateljske kuće.

Zato ratovi nisu dobri.

Jer, svaka pobjeda koja se na tren doima pobjedom to nije.
Uzalud vas u školi učili drugačije.
Jer, dok to sranje od rata ne iskusite na svojoj koži, u svom dvorištu, u svom srcu, i dok vas ne oplete po savjesti – mislit ćete da ta uzavrela krv koju osjetimo dok himna svira ima smisla. Nema. Jer, krv ima smisla samo dok kola venama…

Samo jednom pobjeda ima divan okus. Sve kasnije svodi se na gorčinu. Dokazivanje i optuživanje, stalnu borbu.

Ratovi nemaju smisla. Oni na prvoj liniji fronta su poraženi svakako. Ako ih ne porazi neprijatelj, porazit će ih sustav koji nikako ne treba okrnjene mozgove. Niti ranjena tijela koja koštaju vlast.

Zato, pamet u glavu, i kad vam netko u budućnosti došapne da je rat na pomolu, ne propitujte i ne ratujte, već bježite glavom bez obzira. Što dalje, to bolje. Manje će boljeti.

Oznake: heroji, ratni trofeji

05.01.2014. u 21:30 | 0 Komentara | Print | # | ^

O jednom upaljaču, šibicama i Nebojši Glogovcu

Već dugo ne napisah niti jedan redak. No, kako kažu: ono što te ne ubije, sasvim sigurno te ojača. Ili, pak motiv nađeš u nekoj običnoj sitnici.

Mene je strefilo ovo drugo…

Vrlo često primjećujem kako se ljudi stide svojeg mjesta stanovanja, svojeg porijekla, ili pak svojeg imena. Ja se, uglavnom, ne stidim ničega. Kad me upitaju gdje sam studirala, gotovo glasno uzviknem da sam studirala u Beogradu, i, namjerno naglasak stavim na drugi dio riječi, onako kako to čine i sami Beograđani. Namjerno to radim. Promatram reakcije ljudi. Vidim kako počnu gutati knedle, kako im se oči izobliče, kako počinu krkljati i nesuvislo mumljati. Pa, nisam studirala genocid i sjedila u klupi s Adolfom Hitlerom. Studirala sam gdje sam htjela. Ne i ono što sam htjela…

Uvijek imam spreman odgovor za domoljube i rodoljube. Jer, za razliku od njih – ja oduvijek volim svoju zemlju, da je ne volim odavno bih dala petama vjetra. I, zato se ne sramim. Ni godina, ni porijekla, ni nepripadnosti vjerama i religijama. Ne stidim se ničega. Pa, ni mojih studenskih godina…

U tim mojim beogradskim godinama nije se desilo bog-zna-kakvo-čudo. Nisam čak ni diplomirala. Dogurala sam do statusa vječnog apsolventa. Nisu te godine bile ni po čemu posebne. Bile su tužne, osamljene, otuđene, omamljene nesnalaženjem u prostoru i vremenu. Prostor koji sam voljela me proždirao. Vrijeme u kojem sam živjela izjedalo je svaki djelić mog tijela i uma. Gotovo vidno sam posrtala pod teretom devedesetih… Ipak, ni po čemu obične nisu bile te moje beogradske godine…

Radila sam svašta kako sestra i ja ne bismo bile doslovno gladne. Držala sam instrukcije bahatoj i dokonoj beogradskoj djeci. Trčala s kraja na kraj grada kako bih stigla napisati domaću zadaću razmaženim derištima.

Tako sam jedne večeri prolazila Zelenjakom i gotovo pala, kad je ispred mene banuo mladić mojih godina i pitao imam li upaljač. Nisam imala upaljač.

Sutradan se desilo isto. Trčala sam istom stazom, kasnila na isto mjesto. Imam li upaljač, pitao me isti glas gotov se prepavši jer sam mu ovog puta vidjela lice. Imao je kratku kosu, bio viši od mene, vitak i lijepih, tamnih očiju. Zaigranih očiju. Kosa mu je bila isprugana kao u zebre, samo što su njegove pruge bile žuto-crne. Izgledao je gotovo nestvarno. Ipak je imao konkretan problem. Ni on ni ja nismo imali upaljač.

Ne pušim, kažem mu, i nemam upaljač.

Nasmijao se i vratio par metara unatrag zavukavši se iza kontejnera za smeće.

I, ne bi ova priča bila ni po čemu drugačija od bilo koje druge da me taj isti čovjek nije zaustavio i treću večer.

Pa, jesi ti normalan? I, jučer i prekjučer i danas ti kažem da me ne zaustavljaš, jer nemam upaljač…

Opet se zahvalio kao da sam mu dala upaljač i vratio na svoje mjesto – iza kontejnera…

Nije mi vrag dao mira. Kupila sam šibice… Nisam imala za upaljač. Eto kakve su, uostalom, bile te moje studentske godine. Ogoljene da nisu ni za upaljač imale…

Sutradan sam u rukama držala šibice i krenula istim putem. Nitko me nije zaustavio ovaj put. Valjda sam jučer ostavila neki utisak. Povela sam sestru sa sobom, jer sam joj u međuvremenu ispričala priču. Njoj je bila presmiješna. Meni je išla previše na živce. Jer, svaki puta, u trku, zaustavljao me kako bi pitao nešto potpuno nevažno…

Stala sam pored kontejnera i zavirila. Prepoznali smo se. Ustao je i prišao mi.

Donijela sam ti šibice. Nisam mogla kupiti upaljač.

E, hvala ti ko' i da jesi. I, šibice su dobre.

Daj da se upoznamo sad, red je… Ja sam Aleksandra, pružila sam mu ruku.

Imaš lijepo ime. Ja sam Nebojša.

Drago mi je, Nebojša. (nisam mislila da on ima lijepo ime, pa sam šutjela, iako nisam ni znala šta bih zapravo rekla, jer nismo imali bog-zna-kakvih zajedničkih tema, a problem oko vatre smo riješili)…

Kad sam ga pogledom pozdravila da krenem, stala sam sestri na nogu, koja je otvorenih usta buljila u čovjeka.

Jebo' te, pa to je Nebojša Glogovac, prošaptala je moja mlađa sestra.

Jesi ti stvarno Nebojša Glogovac, okrenula sam se i upitala?

Jesam, rekao je.

E, dobro, odoh ja sad, drago mi je da smo se upoznali, Nebojša Glogovac.

Odgurala sam sestru koja i dalje držala usta otvorena.

Tad je polagala prijemni na glumi. I, jako je dobro poznavala mog drugara iza kontejnera. Ali, on je odavno bio na daskama i tutnjao glavnim ulogama pa nije poznavao nju.

Meni je on tada bio posve nevažan. Ja sam sanjala neki drugi san. U mom su životu postajali i opstajali samo taktovi Čočeka, u mojim su mislima živjeli koraci najzamršenijih koraka neke koreografije. Bavila sam se onim prizemnim dijelom umjetnosti – folklorom. A, folklor i gluma nisu se susretali na istim mjestima. Nisu se stizali upoznati. Da igraju u folkloru, neki su se sramili priznati. Neki to čine i danas.

Mene je danas sramota priznati da mi je žao što nisam imala više petlje.

Što sam u životu češće odustajala, nego bivala ustrajna i uporna.

(Ne jebu lepi, nego uporni, kaže stara poslovica…)

Naravno da ni sanjala nisam da se u životu nema vremena za odustajanje i neodlučnost. Isto onako kako sam kupila šibice, trebala sam uraditi još puno toga u životu.

E, moja Micojka, a da si zavirila iz tog kontejnera, danas bi bila gospođa Glogovac, kaže meni moja prijateljica.

Da jesam, ne bih upoznala tebe, odvratim joj. Složimo se oko toga.

Ipak, s nekim odmakom, i s ponekom godinom više, nije mi žao što sam zagazila u ovaj svoj život baš ovakav kakav jest.

U jedno sam sigurna – bila bih zavirila i ostala iza onog kontejnera da mene nije čekao neki moj Glogovac na jednom sasvim drugom mjestu.

Da je trebalo i valjalo, valjda bi se i dogodilo…

Oznake: Glogovac, upaljač, šibice, beogradske godine

24.12.2013. u 21:51 | 0 Komentara | Print | # | ^

O promašenosti i uzaludnosti pozicija i poziva

Zanimljivo je kako te život demantira i u najbenignijim koracima.

U birtiji jučer kažem kako se voditelj iz Nedjeljom-u-dva isprofilirao i prometnuo u zgodnog čovječuljka koji mudro zbori.

Kad ja tamo, a ono - međutim.

Sinoć me umalo nije šlogiralo.

Repriza odlično gledane emisije, a meni je došlo da uskočim u kanal i prodrmam voditelja Srbina koji to nije, i zasjednem na tron pa pogledam, oči u oči, glavnog jebivjetra glumačke scene bivše Jugoslavije...

S jedne strane je sjedio novinar-voditelj- moderator, koji je tu i tamo, nešto nesuvislo pitao.

S druge strane je sjedio ostarjeli glumac. Možda je problem bio u tome što je vrli voditelj očekivao jebivjetra i mangupa, a strpljivo je sat vremena morao slušati o raznim inicijacijama, o državama kojih više nema i državotvorcima koji su netragom nestali…

Očekivala sam pitanje je li glumca sramota što je Srbin. Takva forma je izostala.

Ipak, forma koja se postavlja gostima sa Istoka nije izostala ni ovaj put.

Je li Manojlovića bilo sramota bauljati 90-tih po vjetrometinama Europe i biti propitivan kako se osjeća što dolazi iz BALKANLUKA kojemu i sam voditelj pripada?

Uzalud je čovjek rekao kako niti u jednom trenutku nije želio da mu politika određuje život, i kako je silno bio nesretan što je raspad države doveo do krvi i nasilja. Kako nije mogao zaraditi niti jedan dinar na krvi ovih ili onih ljudi.

Uzalud je glumac zazivao ZRAK zapadnjačkih zemalja, ne protiveći se da na Istoku ipak ima jako zločestih i loših momaka.

Nisu se njih dvojica našla ni na valnoj duljini, ni na talasnoj dužini.

Ogroman gaf i još veća praznina. Promašaj i velika šteta što je jedno veliko ime došlo u goste razvikanom novinaru, koji komotno, što se mene tiče, može okačiti kopačke o klin.

Važno je bivalo nevažno, a ono nevažno, kao i uvijek kod nas – nešto o čemu ti gotovo život ovisi.

Za domaćina – loše, neoprostivo loše.

Za gosta – žali Bože potrošenog vremena.

Ali, tako to u životu biva. Teško da će čovjek učiti na tuđim greškama. Još teže će naučiti na svojima.

Oznake: glumac, voditelj, nedjeljom u dva

04.11.2013. u 16:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

O vratima kroz koja nikad nisam mogla proći

Sinoć odgledam dokumentarac o kultnim Dorsima.
Zamislila sam da nemam čulo sluha i oslonila sam se na čulo vida. Sve sami mrak i bauljanje po istom...

Moji studentski dani prolazili su oslonjeni na Dorse. Kažem, oslonjeni, jer ja sam bila na šminkerskom faksu. U stvarnost me svakog dana vukla moja mlađa sestra.

I, koliko god da sam naučila voljeti alternativne pravce, unatoč dobrom poznavanju repertoara – Dorse nisam mogla progutati.
Poeziju - da, ali muziku - ne.
Morrison između ostalog kaže:
"I drink so that I can talk to assholes. This includes me."

Mnogi će me napasti, mnogi će zavapiti da je on bio beskompromisni talent, kako je uostalom, 10 godina nakon njegove smrti primijetio njegov otac vojničina.

Osim hektolitara alkohola i previše raznih droga, Morrison nikad nije bio bistrog pogleda.
Bio je pod pritiskom slave, reći će moj muž.

A, jel'?
Nije pod pritiskom onaj što radi u komunalcu za minimalac.
Ili ti koji noćima čuvaš table na ćirilici i smrzavaš se ko' obično napušteno pseto?
Ili, moja Micojka, koja na šalteru mirovinskog zaprima zahtjeve za dječji doplatak i prebrojava one koji nemaju?
Ili, moja Darinka, koja u odvjetništvu saslušava silovatelje i ubojice bez prava da im grkljan prereže?
Ili, Ivana koja radi u lokalnom tržnom centru za isti taj minimalac, i koja ima šefove za s pameti sići?
Nije pod pritiskom moja komšinica, koja nakon karcinoma, radi u tesktilnoj industriji za bijedni, isti gore navedeni minimalac?

Nek' me napada 'ko god hoće.

Ja cijenim talent i rad, upornost i nadasve – uživam u dobroj muzici.

Kasne šezdesete odnijele su mnoge poznate živote, mnogi muzičari podlegli su svojim napastima, nesposobni othrvati se pritisku.

S druge strane, kolone bezimenih su torpedirani u Vijetnam tih istih godina i puno kasnije, a da osim jednog singla, o njima koji su ginuli za tuđe guzice, ni'ko ne lamentira, i rijetko 'ko snima dokumentarce.
Zar oni nisu bili pod pritiskom?

Zar nisu bili voljeni?

Zar oni nisu bili revolucionari?

Morrison je u bunilu izgovarao nesuvisle rečenice, padao pijan i drogiran na sceni, kasnio na koncerte, kasnio na probe i propuštao svirke jer bi se zapio u aerodromskoj birtiji.

Većinu svog života nije bio niti svjestan. I, gdje je tu beskompromisni talent?

Zar to nije slabost? Ne biti u stanju podnijeti pritisak?

Kako god bilo, u mojoj glavi i mom srcu nema mjesta za ovakve revolucionare.

I beskompromisne talente koji su padali pijani na sceni i tako iskazivali poštovanje prema onima koji su platili da bi ga došli pogledati.

Ne priznajem čak niti moguću teoriju da je svojim životom i stvaranjem iskazivao bunt spram oca vojničine i tako izražavao svoje neslaganje sa ratnom i razaračkom politikom.

Nek' sjednu oni koje nije strefio rat na ovim našim prostorima.
Nek' sjednu oni koji nisu bili gladni.
I koji nisu strepili za svoje živote.
I, koji su gorko žalili što je revoluciju i rat ne'ko zaveo pod obaveznu literaturu na ovim nesretnim prostorima.

'Ajde sad da se prebroje oni koji stoje.
Pa da vidimo ko' je talent a ko' nije.

Oznake: The Doors

30.09.2013. u 10:55 | 0 Komentara | Print | # | ^

O čišćenju duše i ponekoj metli

Kad su moja djeca kretala u prvi razred, prvo što sam saznala na ulaznim vratima škole jest da su čistačice jako opasne i zapravo najvažniji faktor u cijelom procesu.

Ostala sam zatečena informacijom.

Kad sam ja išla u školu, tete čistačice bile su nevidljive. Nikako nisu bile stup društva, a kamoli obrazovnog sustava. Nije da nisu bile važne. Bile su važne itekako, jer o njima je ovisila čistoća škole i zdravlje djece. Ali, nisu se trpale tamo gdje su misle da ne pripadaju.

Proljetos je moj sin zagubio školske patike. One iste koje prebivaju u školskom hodniku cijele godine.

Ispod glasa mi je savjetovano da ne pokušavam potegnuti pronalazak sinovih patika, jer direktora boli đon za izgubljene stvari. I da ni u ludilu ne pokušavam pitati neku od čistačica za pomoć, jer će me već poslati kuda treba.

Pitala sam učiteljicu. Ona je učinila ono što je mogla. Ali, patike nije našla.

Na moju veliku sreću, u toj istoj školi radi jedno drago i pametno biće. S diplomom psihologa. Krajnje skromno je upitah za savjet. I naglasih da mi nisu bitne patike, koliko i činjenica da ja toj školi ipak povjeravam svoje dijete. U tim patikama su bili ortopedski ulošci mog sina, a proces dobijanja novih je mučan i dugotrajan.

U najkraćem mogućem roku, u svega nekih pola sata moj anđeo čuvar u liku i dijelu školske psihologinje našao je patike mog sina. Bile su bačene na drugi kraj škole.

Nisu pomogle ni nadzorne kamere, jer iste pamte samo tri dana, a u međuvremenu su se dogodili uskršnji praznici. Nije pomogla ni učiteljica. Čistačice nisu ni okom trepnule, jer to nije u njihovoj domeni.

Mlada žena, s diplomom psihologa, obletjela je školu i našla ono što je trebalo biti nađeno u jednom običnom čišćenju školskog hodnika.

Danas sam promatrala srednjovječnog muškarca kako prilazi čistačici i pita smije li do kraja hodnika kako bi porazgovarao s učiteljicom. Taj izraz lica teško da je uopće moguće opisati. Nezainteresirano naslonjena na vrata, tupim je pogledom kontrolirala svaki korak potencijalnih nametnika.
Čovjek joj se uljudno ispričao, zamolio, pitao. Kraljica škole ga je ošinula pogledom i slegnula ramenima. Kao da mu poručuje da će ga mlatnuti ukoliko napravi još koji nesmotren korak.

Gledala sam u urednog i dotjeranog čovjeka u čudu. Pitam ga što ne ide niz hodnik.

Ne bi da se zamjera, kratko je odgovorio.

Zgodno, rekoh dovoljno glasno. Vi se ne biste zamjerali, one ne bi da rade. Blago nama s takvim likovima u društvu. O djelima da ne govorim.

S gađenjem sam napustila poprište mrkih pogleda. Na leđima sam osjetila probadanje.

Bez da sam se okrenula podigla sam visoko svoju lijevu ruku i prst u sredini.

Jer, poznajem sebe odveć dobro.

Nema te sile koja bi me zaustavila da, nakon što se uljudno ispričam, krenem u ostvarenje svojeg nauma. A da pritom ne strada niti jedna glava.

Kuda god idem, idem s dobrim namjerama i dobrom energijom. I svaka vrata otvaram kucanjem i osmijehom.
Nije mi običaj ošinuti ljude pogledom. Još manje suditi o njima na osnovu stručne spreme.

Mene su učili da je posao čistača ulica častan i pošten.
Isto tako, da je posao spremačice i čistačice odgovoran i vrlo važan. Jer, u svom sam životu upoznala dvije sjajne žene. Slavica je čistila lokalnu poštu, Ružica dom zdravlja. Toplinu u njihovim pogledima teško da je moguće opisati. Kao i gađenje onih s početka teksta.

One ondašnje, na raspolaganju su imale staru kantu i krpu koju bi donijele od kuće. Od rukavica nije bilo ni traga ni glasa.
Ove ovdašnje školom hodaju kao da su sišle s modne piste, u lila kombinezonima dok barataju čudnim, samohodnim čistilicama.

Nema jedino metle, stare obične, drndave metle. Koja bi možda, da je slučajno u opticaju zamahnula pokojim slojem društva. Da očisti amelj koji se nakotio.

Ali, ne može biti drugačije.

Bar ne za sada. Dok spuštajući glavu odbijamo zamjeriti se.

I pristajemo na poslušnost i licemjernu lojalnost.

Oznake: čistačice, metla, licemjerna lojalnost

24.09.2013. u 11:03 | 0 Komentara | Print | # | ^

O muško-ženskim odnosima i zabludama - Bapske priče, prvi dio

Malo se toga sjećam iz svog djetinjstva, i sve mi se više čini kao da nisam ni imala djetinjstvo. Naravno, sve to pod pritiskom svih mogućih struka koje uporno tvrde da su prve tri najvažnije.

Ja nemam pojma da sam bila živa prvih 11. Školu ne pamtim, djecu ne pamtim, stresova i trauma nemam, ne znam da li me itko vodio u školu i sačekivao, ne znam kakvu sam torbu imala, ne sjećam se gotovo ničeg…

A, onda, opet, tu i tamo, ponekad, isplivaju neki ljudi, neki događaji, nešto što odjednom izroni iz neke davno zaboravljene ladice…

Na kraju će ispasti da ja pamtim svaki detalj svog života.

Sve ovo govorim zapravo iz jednog osnovnog i meni trenutno najbolnijeg straha – da se moja djeca neće sjećati kako sam bila uz njih od trenutka rođenja do puno poslije tog rođenja, da neće pamtiti da sam ih vodila gdje god sam mogla, da sam budna otkako sam ih rodila, da noćima ne spavam bauljajući po kući i dodirujući im čelo u strahu da nemaju temperaturu… Oni će, ipak, posve sam sigurna u to, veći dio zaboraviti. A, pamtit će loše. Pamtit će moje vikanje i urlanje, kazne i neposluhe.

Tako sam valjda i ja upamtila ponešto. Ono najglasnije. Najčešće govoreno, ono što je, htjela ja to ili ne, ipak ostalo zapečaćeno…

I, sad, da je odgoj glavno i osnovno mjerilo, ja bih negdje sjedila pognute glave, već odavno bih bila baka, plela bih džempere, krpala bih čarape, i ne bih, ama baš nikad ne bih progovarala o muško-ženskim odnosima. I, zabludama. U osnovi, o bapskim pričama.

Dok sam tako, ne sjećajući se, odrastala, ne mogu a da se ne sjetim nekih ključnih elemenata koji su se usjekli u moje pamćenje, a na moju veliku žalost:
- otela joj drolja muža,
- napravio joj je dijete,
- ona je taj posao dobila preko kreveta…

Moja bi baka obično izgovarala one prve dvije rečenice. Ovu treću uglavnom su izgovarali muškarci u mojemu okruženju. Na svu sreću, ne i moj otac, ujak i djed. Meni najvažniji muškarci.

Naslušala sam se masnih viceva (tako ih je opisivala moja baka), i priča o otimanju i pravljenju djece…

Onda sam jednog dana otvorila usta i upitala kako je moguće oteti nekome nešto a da taj netko to ne primijeti. Kako je moguće da je ona drolja otela nekome muža? Da gdje je bio taj muž dok ga je drolja nedužnog otimala. I, na kraju, kako je moguće nekome napraviti dijete a da taj netko to ne zna? Šta je radila ona kojoj se pravilo dijete? Gdje je bila? Na Jupiteru, ili uglavnom pod onim koji joj je, jadnoj, pravio dijete…

Sad ih vidim kako sjede u ljetnoj kuhinji, srču svoju popodnevnu kavu, i odjednom ušute. Ostale su bez riječi, bez teksta. Njih četiri žene: moja baka, moja Nokaja, teta Ruža i teta Duša. Različite, drugačije, nikad ne znam šta ih je povezivalo osim imena ulice.

Trgle su se, baka me ošinula pogledom. I, naravno upitala da jesam li normalna, i da kako se to ponašam i usuđujem takvo što reći, da je sramota.

Nokaja je rekla da je mala u pravu, jebo' joj pas mater.

Teta Ruža je mahnula rukom i rekla, 'Ajd' Nevenka, i ti se ljutiš bez-veze… Pa, pusti je, imaju djeca nekad pravo…'

Teta Duša je samo držala usta otvorena.

Ja sam isto držala usta otvorena, ali sad već skamenjena. Pridržavala sam se za štok vrata, i da nije bilo muzejskog primjera radija koji je bio svetinja mom djedi, ja bih oderala koliko sam široka i dugačka.

Naravno da je moja pobuna trajala koliko i najava dnevnika. Nisam se usudila ići dalje. Njih je bilo 4, ja sam bila jedna.

One su imale dva puta više godina od mene. I, bile su moje bake, da tako kažem.

Ipak, kako sam onda sumnjala, danas zasigurno znam.

Bez obzira na godine i uvijek toliko potrebno iskustvo. Moje su šake-bake zapravo govorile o svojim strahovima, svaka iz svojih cipela. Svaka je govorila o sebi, a da zapravo to nije znala. Njih se nije doticala priča o ženama koje su dobile posao preko kreveta, jer su one spadale u one prve dvije kategorije, a da to nisu glasno izgovarale.

Sve 4 su žive i dan-danas. Na moju sreću.

Neke žive predaleko da bih ih pitala šta danas misle o tome, i koliko su se udaljile ili još strašnije približile onim temama. Da ne kažem koliko su ostale u mjestu.

Ja zasigurno znam da se nikome ništa ne otima a da taj netko to ne dopusti. Ili, da na ovaj ili onaj način ne sudjeluje u otimanju. Nema te drolje na svijetu, koje je otela nevina muža a da je ovaj stajao u stavu mirno. Ne znam kako bi izgledala ona koja bi kročila u život mene i mog muža, i gdje bih tada stajala ja, i na koji bi se način otimao on. Ali, znam da sve radimo svojom voljom, i da je većina uzda u našim rukama.

Znam i kako se prave djeca. Izrodila sam dva komada. I, nije bilo tog frajera koji se meni usudio približiti s ciljem da mi napravi dijete. Da mi je htio praviti dijete, morala sam biti suglasna s time. Uostalom, jedini kojemu sam dopustila da prozbori o djeci i da mi, mojom voljom napravi dijete, bio je moj muž. Sve one druge godine, ja sam vodila računa o svom tijelu, o svom duhu, i o tome kako ću i da li ću s nekime spavati, a da pritom to bude mojom voljom i da mi taj lola ne napravi dijete.

Još nisam dobila posao preko kreveta. Tako da o toj temi ne znam baš puno. Ali dubokog sam uvjerenja da nisu jadne one žene koje su dobile posao preko kreveta. Puno su jadniji oni muškarci koji misle da su time nešto postigli. Pametne žene znaju kuda idu. I, preko čijeg kreveta. A, da pritom nikoga ne otmu i da im nitko ne napravi dijete.

Sva sreća pa moju baku odavno drma onaj čiko što sakriva stvari po kući. Još je veća sreća da ne bi razumjela ono što sam napisala. Jer, da razumije, jednako bi me bilo sramota kao i onog dana kad sam u ljetnoj kuhinji digla svoju prvu revoluciju. I, napad na kulturu, tradiciju i muško-ženske odnose.

Sve u svemu, na - bapske priče.

Oznake: bapske priče, muško-ženski odnosi

16.07.2013. u 14:58 | 0 Komentara | Print | # | ^

O europsko-unijskim vragolijama 2

Kad na stolu omirišem povrtnu salatu koja je tek pristigla iz bašte moje mame, bake ili svekrve, pomislim da je takvo što ipak stvorio Bog, jer čovjek mi se čini krajnje tupavim za jedan takav pothvat…

Miriše božanstveno, mami svojim bojama i mirisima, i upravo ta jednostavna salata je ono što me svakog ljeta raduje, a odsustvo iste svake zime rastužuje… Bogatstvo okusa je jedinstveno, neprikosnoveno, naprosto – savršeno… A, rastu te biljkice tu, u našim baštama, na našoj i u našoj surovoj zemlji.

A, sjećam se nekih salata koje i nisu mirisale tako divno. Nisu, zapravo, mirisale nikako.

Bila je 1995. S folklorom sam išla na turneju po južnoj Italiji. Preciznije, po najjužnijoj regiji iste – Reggio Calabrio.

Pust je to i istovremeno bogat kraj. Ali, nimalo nalik bahatom i osiljenom sjeveru.

Plaže su jednostavne. S malo sitnog kamena, tu i tamo raste pokoje drvce, pristup moru je sjajan ako mene pitate… Ali, nema nekog jadranskog šmeka. Odnosno, nema stjenčina, ježeva, i ostalih pizdarija kojim se mi dičimo u lijepoj našoj domovini. Za mene je ona plaža bila savršenstvo prirode. More je bilo plitko, mogao si hodati i nahodati se do prve veće dubine, sve je bilo ravno, odmjereno, kao da se netko igrao špagom po obali…

Tri tjedna tog davnog ljeta proveli smo bauljajući po tim prostorima. Mislim da je Bog odavno rekao zbogom baš toj regiji, isto onako kako je danas rekao Slavoniji - naprosto znam povući paralelu. Iako, otužno mogu zaključiti da je ta siromašna talijanska regija bezobrazno bogata naspram bogate Slavonije. No, to je priča za neku drugu priču.

Pamtim kako sam tog ljeta smršavila poprilično.

Što zbog činjenice da dolazim iz jedne ratom poharane zemlje, što zbog Oluje, što zbog lude mladosti, ali i ritma koji je tutnjao rasporedom proba, igranja, koncerata… Bila sam tanka kao prutić. Nisam bog-zna-kako bila debela ni do tada, ali tog ljeta spadoh na otužnih četrdesetak i još nešto sitno.

Najviše sam bila mršava jer je hrana bila skroz zanimljivog okusa.

Kao sad se sjećam rasporeda za stolom (bili smo dodijeljeni obiteljima), i redoslijeda jela koja bi nam služili.

Svakog dana je bilo isto s ponekom iznimkom. Trpeza je bila bogata ali bezukusna. Znam da bi moja baka ustala od stola nakon što bi probala takvo što. Kod moje baku su mahune bile ukusne i mirisne. O ostalom da ne pričam.

Svakog dana bismo jeli najprije kupus salatu. Ili, nešto što je samo nalikovalo paradajzu. Prvo jedeš salatu. Onda dobiješ veliku, najveću šnicletinu neke mesine. Onda dobiješ neki suhi prilog. Na kraju ide neka supica. A, kruh glockaš u pauzama serviranja da ti usta ne otupe od nikakvih okusa.

Dok sam tako brljala po tanjuru, svakog dana na isti način, spazila sam njega. Bio je vitak, potamnio, crne kose, crnih očiju. Zvao se Nino. To sam uspjela skontati na svom briljantnom talijanskom…. Nije bio bog-zna-kakav-komad, i vrlo je vjerojatno da bih pored njega prošla na ulici, ali onda sam bila isuviše mlada, isuviše luda, i naravno – gladna.

Silno sam htjela to ljeto upamtiti po njemu. Ali, on se opirao i stiskao ko' kiseli krastavac.

Njegovi su zagrljaji nalikovali onom bezukusnom paradajzu.

A, mogli smo, to sada vidim i znam, trošiti tu svoju mladost po tim šljunčanim plažama, mogli smo svako jutro dočekati budni. Ali, ne, mamlaz se stiskao uza zid kao da ispred njega stoji streljački vod, a ne jedno zaigrano derište, kojem je tada bilo tek dvadeset i kusur…

Nije mi žao što nisam oprobala njegove usne. Bude mi drago. Jer, nekad nema smisla trošiti sebe i svoju energiju na neke ljude i stvari.

Žao mi samo što sam morala gutati europsku hranu i svakog dana se kiselo smijati i komentirati kako je sve baš potaman, čak štoviše sve je bilo 'ke buono i ke belo…' I, u vražju mater bezukusno, ali to nisam znala reći. Na njihovu sreću.

Kako su jeli, tako su pili i kavu. Na brzinu, i bez užitka. Svako bi jutro stali oko stola, i stojeći, za tili čas, iskapili svako svoj fildžan bezukusne tekućine. Ja bih zgurena čučala na nekoj zaostaloj šamlici u kuhinji, i još mamurne i pospane glave nastojala sabrati misli, utišati onaj ludi i glasni žamor koji je dopirao do mene. Nikako i nikad neću razumjeti ljude koji imaju snage toliko brzo pričati i toliko galamiti ranom zorom. I, skrnaviti ono zrno jutarnjeg mira – kavu.

Oko kuhala koje sam strpala u kofer prije odlaska, otimao se čitav moj folkloraški tim, jer trebalo je izdržati tempo igranja i nespavanja, a piti onu njihovu brlju. I, onako, na brzinu, s nogu.

Tako da, iskreno, nije mi žao što nisam ljubila onog Talijančića. Možda je to zapravo bilo jako dobro. Možda su talijanski frajeri čista izmišljotina.

Dobro je što je hrana bila takva kakav jest – razvikana, i nikakva. Ukratko, talijanska kuhinja.

Jako je dobro što su trusili onu kavu ranom zorom onoliko galameći i onako je pijući. Ja sada znam trošiti svoje vrijeme u miru, i tišini, poštujući to samo moje jutarnje zrno mira.

Jer, ima nečeg ludo romantičnog i mirisnog u našoj salati, hrani, kavi i zagrljajima uz tarabe.

Otud se razlikujemo jedni od drugih. Zato i dajem prednost našim prostorima, mirisima, vjetru. I dakako – frajerima.

Vratih se kući s 40 i nešto kila, i 20 i nešto godina.

Iskusnija za jedan svijet, jednu geografiju, kulturu, i način života.

Zato danas znam zašto me strah ulaska u EU. Možda će opet nekome pasti na pamet da nas razvrstava, svrstava, razmješta, uspoređuje, uči kako se kuha i kako se sadi, kako se gradi i kako se živi.

I, ukoliko ne budemo pametni i naša pamet ne zaigra na kartu jedinstvenu i svojstvenu samo nama, ugušit će nas europska kvaliteta. I, način života.

U potpisu, Kozmopolita i Pacifista

Oznake: europa, EU, frajeri, hrana, kava

03.07.2013. u 14:13 | 1 Komentara | Print | # | ^

O europsko-unijskim vragolijama

Znam da nije inovativno, ali maloprije mi pade na pamet proeuropska iliti probalkanska dvojba moje bake Nevenke prije par godina: nešto se raspisivalo, potpisivalo, tražio se (ne)bitan glas naroda a ona nije znala šta da radi i ništa nije razumjela, jer je mislila da smo mi već u Europi i da kud to moramo ići da bi stvarno bili u Europi...

Počela sam se smijati tada.

Sad bih najradije zaplakala.

Jer, jedino što stvarno imamo je ceh od tandrbala koji će tek stići na naplatu.

Imamo i zastave koje mantijaju na graničnim prijelazima. Sad ćemo ići u Srbiju s osobnom iskaznicom i zlurado ćemo se bekeljiti srbijanskoj policiji jer smo se okliznuli prije njih.

Imamo i zabranu rada u gotovo svim europsko-unijskim državama na period od ko-zna-koliko-zapravo-godina. Do sad smo kako-tako mogli raditi na crno u svim tim zemljama.

Imamo zakone usklađene s europskom dobrom praksom, jedino ne znamo kako ćemo provoditi te zakone, a još manje kako ćemo ih sprovesti u dobru praksu i napraviti dobro djelo.

Imamo i članarinu koju ćemo skupo plaćati toj istoj uniji. Odavno već plaćamo ceh NATO paktu, i razmišljamo o tome bi li bismo platili nekoga da čuva naše nebo ili ipak moramo kupiti te prokleto skupe avione pa da se sami čuvamo od opakog i mrskog neprijatelja.

Da ne bude zabune, glasala sam onog 22.1. za EU. Ne zato što me bilo sramota glasati protiv, ili zato što sam vidjela 'ko sve neće glasati za, pa sam brže-bolje utekla u suprotni tabor.
Glasala sam za da ne budem uvijek protiv. Jer mi je muka od balkanluka i ratnih nestašluka. Zato što dio političkih elita kojima vjerujem misli da je to pozitivno, pametno i praktično. Glasala sam zato što se ipak nadam da će biti bolje mojoj djeci.

No, tako su nekako vjerovali i nadali se i moji roditelji i roditelji njihovih roditelja.
A, jedino što su dočekali je novo saplitanje, nove ratove, bijeg iz starih u nove asocijacije…

Mama moje prijateljice je rekla kako nismo htjeli jednu zvijezdu koju nam je dao Tito, a sad se trpamo međ' europskih 27.

Moj je pradjed preživio tri rata za svog života. Stvarno se naživio i proživio svoj život. Ratujući. Gradeći da bi neki drugi rušili. Vjerujući u sustav.

Mi smo sad mirni. Pod europskom ambrelom nam se ništa neće dogoditi. Baš ništa. Znam to odavno. Jer, osjetih na svojim plećima (za)dah te Europe i tog svijeta. Nije mi se činio ni pametan, ni praktičan, najmanje je bio pozitivan.

Najprije su dopustili da se razjebemo, onda su nas pustili da najebemo, da bismo potom dvadesetak godina zajebavali jedni druge kako smo god stigli i kad nam se pružila prilika – Europljani su sve to marljivo bilježili, pisali svoje doktorate, promatrali ludu i divlju avliju kroz prizmu rata i razaranja, nacionalnih identiteta, straha i ubijanja, osvještavanja, ludovanja i mirenja.

Ostaje smo pitanje zašto smo onda utrošili sve ove silne godine i kuda smo to zapravo krenuli?

Oznake: EU, balkanluk, tito, europa

02.07.2013. u 11:41 | 0 Komentara | Print | # | ^

O jednom osmijehu

Ljudi su čudna sorta, odavno to znam, i svakim se danom to na ovaj ili onaj način potvrđuje.

Ono što nam je nekad bilo čudno ili ono što smo kao mlađi smatrali apsurdnim, posve drugačijim očima gledamo kao stariji.

Dok su me kao mlađu medicinski tehničari pitali jesam li slučajno trudna, gotovo bih uvredljivo odgovarala da nisam, jer oni su pak, po bistrini mog pogleda trebali znati i zaključiti da je moja osviještenost na visokom nivou, te da se meni, ni pod koju cijenu ne bi moglo 'slučajno dogoditi' da sam trudna.

I manje sam stvari u životu planirala, a da neću nešto tako važno...

„Jeste trudni?“, prenuo me muški glas.

Odsutno sam ga pogledala.
Ponovio je pitanje.

Nisam, nisam trudna, rekla sam mu još uvijek zbunjena.
Zašto ste zbunjeni, pitao me.

Zato što nisam očekivala da će me to netko pitati. I, zato što mislim da sam odveć starucnila da bih mogla biti trudna. I zato što me već dugo nitko nije zamolio da skinem grudnjak. Al', jebat' ga, morala sam ostati u potkošulji. Zato što izgledaš kao da si ispao iz inserta Uvoda u anatomiju, a ja izgledam potpuno tupavo i bespomoćno.

Naravno da ništa od toga nisam rekla. Upitno me gledao.

Uspjela sam se nasmiješiti i reći mu da ga vodim na kavu. Ako ima vremena.

Rado bih popio kavu s tobom, rekao je.
Opa, zar smo tako lako na ti?

Ali, tamo u hodniku, čeka me još puno suknji i fertuna, i godišta koja svakako ne moram pitati jesu li trudna.

Znači da nisam za baciti, uspjela sam procijediti.

Za baciti? Zašto bi tebe netko bacao?
Da imam vremena, objasnio bih ti…

Dovoljno majstore, pomislih u sebi. Nema potrebe.
Sve sam shvatila.

Nasmijana sam izašla s odjela radiologije. Nisam ni pitala je li sve u redu s mojim srcem i plućima. To ću, svakako, saznati na vrijeme.

Eto. Toliko malo treba za jedan osmijeh.

Oznake: trudnoća, osmijeh, radiologija

19.06.2013. u 13:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

O Titu i Titićima

Kome smeta, nek' ne čita.
Ovi drugi nek' ne zamjere. Ako zamjere, opet ništa.
Ja volim Druga Tita.

Za vrijeme Tileta, moji su roditelji radili, moj ujak je besplatno studirao, deda radio i zaradio mirovinu veću od današnjeg minimalca, baka je šila dokonim gospođama i birala kome hoće a kome neće šivati suknje i kapute, moji su stričevi imali more zemlje i živjeli kao bogati seljaci - onomad, a da pritom nije bilo poticaja, mi smo svake godine išli na more, i nikad nismo razmišljali bili piškili ili kakili. Danas se svodi na sranje.

Stoga, 'dozvolite da se obratim, drugovi moji...'

Kako kaže moja Tanja, prošle su 33 otkako njega nema, i dijele nas 22 otkako se nismo dijelili. Kako sam starija, sve sam sigurnija da je sve odavno otišlo u vražju mater. Zaludu mi srce lupa kad ga netko spomene. Jer, njega već odavno nema, i sve ono što je bilo dobro u vezi s njime davno smo pokopali. Mnogi koji su ga voljeli više od mene već odavno oru nebeske njive.

Da ne bude zabune, volim ja svoju domovinu, možda je volim i previše, no nisam sigurna vraća li ona meni tu bezuvjetnu ljubav istom mjerom.

Svakodnevno slušamo kojekakva naseravanja o raznim metodama poboljšanja gospodarskog i socijalnog stanja, načinima involviranja kukavne zajednice, nepostojećim investicijama, modalitetima prenamjene sredstava iliti još konkretnije – pretakanja iz šupljeg u prazno. A, zapravo se sve završava na kraju reda gdje oduvijek stoji jedno ime – ideologija.

Ili ideš kuda oni idu ili ne ideš nikamo.

Pa, prema tome, kakva je razlika između perioda kad je drug Tito vedrio i oblačio, i ovog perioda sada kad nam se uglavnom svima smrkava?

Razlika je ogromna.
Nije dobro nikome, osim njima.
Narod je gladan, a da toga nije niti svjestan. Toliko obespravljen da više glavu ne može dignuti, niti se mrdnuti iz učvale močvaretine kojom plove odveć veliki gmazovi, prepuni sebe. Toliko su odmakli od naroda da više niti ne znaju svrhu svojeg postojanja. Osim onog da se bore za sebe i osiguraju svoje guzice.

I, nema toga, čak ni da je robijao na onom omraženom otoku, koji će mi reći da onda nije bilo bolje. Ne zato što je prošlost sklona manipulaciji i izgleda onako kako tog trenutka osjećamo, mislimo, želimo. Već zato što je tada doista bilo bolje. Ni tada radnike ni'ko ništa nije pitao, ali oni nisu imali potrebe niti govoriti jer su bili plaćeni i od svoje su plaće mirno mogli spavati, kupiti djetetu patike, odvesti familiju na more, otići na sladoled bez straha da će, kad zavuku ruku u novčanik, taj isti biti prazan.

Sličnost je u tome da ni sada radnike nitko ništa ne pita. Onda, onomad nisu imali bog zna što za reći, a ovima sada su usta puna zemlje. I, onda još moramo slušati kako kojekakvi doktori povijesnih znanosti, nauka i ostalih skalamerija lamentiraju o Maršalu kao ratnom zločincu.

O, zemlju vam jebem! Pa ta vas je državetina, omražena i isprepletena tankim nitima diktature proleterijata školovala da serete a niste u stanju vodu povući za sobom. I, zašto se onda, dok je isti bio živ, niste usudili toliko naseravati o svojim ugroženim pravima. Bojali ste se za svoje osigurane i odveć utopljene guzice.

Majka moje prijateljice, Kanađanka, rekla mi je kako vidi Jugoslaviju onomad kad je često s obitelji dolazila na ljetovanje i kako je vidi sada: onda su trgovine bile prazne, ali je narod ima novca; sada su trgovine prepune i ima ih previše, ali narod nema novaca.

Onomad je navika bila trknuti do Trsta po najnovije 'farmerke', voziti se 'transibirskim pilićarom' do Turske po robu na kile, ili gledati odveć smrknute mađarske carinike kako prebrojavaju sir trapist po nečijem gepeku. Neki su pak, živeći na visokoj nozi i ne želeći se miješati sa svjetinom, potezali do Londona po najnovije cipele. Danas svi potežemo dublje u džepove, dok galopirajući po razmnoženim šoping centrima uzalud tražimo najjeftiniju kilu šećera ili brašna.

Dok sam odrastala slušala sam kako je Tito sve tvornice odvukao za Srbiju i dao njima. Kad sam studirala, slušala sam kako je matori Zagorac sve fabrike 'odno' svojima u Hrvatsku. Nikako mi nije bilo jasno gdje su nestale sve te tvornice i fabrike, i gdje ih je Maršal sakrio da su sve vrijeme bile i ostale nevidljive. Šta se onda rušilo ovog rata kad je Tile sve odvukao na neku nepostojeću koordinatu?

Slovenci bi se odrekli izlaska na more da imaju Kumrovec i pravo na Maršala. Trebalo se bolje pregovarati s njima o toj temi, jer njima Kumrovec ipak nešto znači, a nama ionako ne znači ništa.

I, da ne bude zabune. Nije meni žao što više nema države koje smo se svi tako lako odrekli. Jer, da je valjala, ne bi propala.

Ali, dok sam živa, moje će srce lupati kad čuje himnu bivših naroda i narodnosti.
Jer, sve što je Tile izgradio, oni su srušili u sekundi. Razjareni, bahati, nezadovoljni, infantilni, foliranti, lopuže i kriminalci. Pustio ih ne'ko s lanca da kroje udžbenike, živote, sudbine. Da mijenjaju tokove rijekama. Da u pepeo sagore nečije uspomene, sigurnost i mir. Da naprave nepremostive razlike me'đ narodima i jezicima. Da se što manje razumijemo. Da sruše i razaraju bez obaveze da vrate ono što su razjebali.

Onda smo poštivali učitelje i miliciju. Znao se red i poredak stvari, ljudi, znanja i vještina. Sad više ne poštujemo niti sami sebe. Nema toga više u ovom savršenom sustavu i društvu.

I, itekako je kumrovečki stolar znao rasporediti onima koji nemaju da bi ostalo i onima koji imaju.

A, bio je samo stolar. Šef države. Nenadjebiv kalibar. Doveo je zapadnjačke belezvrkane da ovdje snimaju visoko-budžetne filmove, da nam plate i još zahvaljuju na usluzi.

Jedino je on mogao srušiti most na Neretvi za potrebe jednog filma. Ne daj Bože da ovima prošlima ili sadašnjima ne'ko to da za pravo. Pa dok smo živi, otplaćivali bismo prefarbavanje mosta jedno 365 puta godišnje. Po povoljnoj cijeni.

Tile je bio mangup. I, ja sam bila sigurna dok je on hodio ovim prostorima. Sad kad su, kako kaže moja Micojka, Titići razapeli svoje kandže, otišli smo u vražju mater.

Sve mi je jasnije zašto smo glavom bez obzira pobjegli iz tzv. centralističke diktature proletarijata, ali nije mi jasno zašto tako olako trčimo u neoliberalni monetarni fašizam. Ko' će te greške i propuste platiti jednog dana.

Jer, teško da ćemo se vratiti na pravi put. Onaj u koji smo se tako zdušno kleli. Odavno smo skrenuli.

Oznake: tito, diktatura proletrerijata

25.05.2013. u 11:01 | 40 Komentara | Print | # | ^

O njima i ljubavima koje se nisu dogodile

Ne možeš srce natjerati da voli sve i da hoćeš. Neće razum i ne može pomutiti to ludilo koje zovemo ljubavlju. Ne ide nikao. Znam to po sebi, jer uvijek govorim iz svog iskustva, iz svojih cipela.

Najviše sam u životu žalila što moje ludo srce nije voljelo neke drage i dobre momke. A, bili su baš to, dobri i dragi, lijepi i pametni.

Svi su oni, ne znam zašto, ali to sada sasvim jasno vidim, uvijek imali ruke u džepovima. Grčevito bi skrivali dlanove. Stiskali šake u premalim skrovištima.

Sad tek znam da su me baš oni voljeli onakvu kakva sam bila. Svi oni drugi, koji bi me grlili i ljubili, grlili su svoju veličinu i odraz sebe u mojim očima. Ništa drugo.

Ali, ni za jednim stisnutim dlanovima nije lupalo moje srce.

Sjećam se kao danas, još uvijek u nosnicama osjetim miris kamilice kroz koju smo onako malešni koračali. S nepunih deset godina Darko me gledao i govorio posve smireno. O ljubavi i sreći. Pitao znam li da su naši roditelji, njegov otac i moja majka trebali biti par, pa opet nisu nekim čudom. Zašto onda ne bismo bili mi, pitao me? Nisam ga smjela gledati, nisam ni glavu dizala, već sam smeteno trpala otrgnutu kamilicu u pletenu korpu. Ne znam, rekla sam kad sam konačno skupila hrabrosti, i kad je ponestalo kamilice u dvorištu njegove bake. Nešto sam mrmljala sebi u bradu. Otišla sam iz dvorišta i potom iz njegova srca.

Naš vršnjak i školski drug Marko, ukrao je zbog mene najljepšu lizalicu u lokalnom dućanu, gurnuo mi u ruke, znao je da takve najviše volim. Bio je drag i miran, povučen i tih, ali je uvijek, gotovo nametljivo gurao svoje srce u moje dlanove. Ono bi tu i ostalo. Na mom dlanu, samo i ustrašeno.

Tek sam nedavno, na jednoj društvenoj mreži pronašla Milana, još jedno drago lice, drago biće… Pisala sam mu. Odmah je odgovorio. Pitao me jesam li to baš ja, jer nije bio posve siguran da sam se udostojila pozvati ga da mi bude drugom. Ispričao je kako je samo jednom u životu, i kune se, nikad više, od svojih roditelja ukrao novce kako bi mu kupio sladoled koji sam voljela. A, da ja to nikad nisam znala. Ne znam da je kupio sladoled, ne znam ni da me volio. Njegov me pokojni otac sreo na ulici nakon rata i zagrlio kao da me vidi prvi ili zadnji put. Kad me polako odgurnuo od sebe, sav je ponosan rekao kako sam baš ja bila ljubav njegovog sina. Nisam znala, a on nije imao hrabrosti stiskati oznojene džepove u svojim hlačama i koračati za mnom.

Ivan je bio moj osnovnoškolski drug i najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. On je priznao da me voli. Otvoreno. Hodali smo po provinciji u kojoj smo odrasli, i obišli nekoliko krugova, kad je stisnutih ruku, zgrčenih šaka, upitao hoću li mu ipak biti cura. Nisam pristala. Nisam se mogla natjerati da ga vučem za nos, da pričam o ljubavi koja to nije bila. A, on je bio najdivnije biće koje sam upoznala. Bio je najbolji matematičar u razredu. Genijalac. Kad bismo pisali testove iz matematike, on bi najprije riješio moj, potom ga krišom dostavio ispod stola. Poslije je otišao iz grada. I, više se nismo vidjeli.

Kad sam kao djevojčurak upoznala Nikolu, a upoznao nas je zajednički prijatelj, mislila sam da ću moći prestati letjeti i trčati za vjetrom. Bio je krasan i topao, miran i povučen, pametan i zgodan. Jedino nije znao plesati, A, baš je to bilo jako važno. Bio je previše ozbiljan za moje male godine. Želio je čvrsto stisnuti me uz sebe i ne puštati da onakva ludasta letim po oblacima. I, on je grčevito stiskao ruke u džepovima dok smo hodali prema mom stanu. Ja sam mitlala preteški kofer u svojim nejakim rakama. Vraćali smo se sa neke folklorne turneje. Kofer je bio pretrpan nošnjama, koje sam ja sirota vukla, a da on to nije ni primijetio. Odšepala sam do ulaza svog stana vukući koferesinu za sobom. Tad još nije bilo točkića, pa se dno kofera posve izlizalo. Izlizala se i nestala i naša ljubav koja je trajala tek jedno proljeće. Nisam mogla voljeti nekoga ko nije volio moju lepršavost i nije shvatio da mi je onaj kofer ipak bio pretežak. Iako, znala sam i tada da sam tražila dlaku u jajetu, i odskočnu dasku da što prije odletim i ostavim ga samog u polumraku svijetla lokalne pošte. Nije mi bilo stalo do njega, ne odviše.

Još je jednom došao u selo gdje su živjeli moji baka i djed. To ljeto je skrušeno priznao da me voli. Ja sam poput kakve lopuže rekla da jedino što može je odvesti me gore u lokalni disko, jer tamo me čeka baš on: lokalni bilmez i baraba, bezveznjaković i obožavatelj lakih nota, on – moja velika ljubav. S razlogom ne pominjem jedino njegovo ime.

Moja je mama sanjala da volim Mihajla, jer baš je on bio san svake mame: školovan, drag i pametan, živio je u ulici u kojoj sam dolazila ljetom kod bake i djede. Bio je stariji od mene. Samo me jednom grlio, jednom pokušao poljubiti zgrčenih usana. Gledala sam ga s visoka. Kao da nisam jedna obična pišulja koja još ni nos ne zna obrisati kako treba. Ali, pamtit ću gladiole koje su se pod kišom povile prema tlu na stazi u njegovu dvorištu. Prekorno sam ga upozorila da to nije red. Pokorno je sutradan povezao gladiole onako kako je znao. I umio.

Ni njega nisam voljela. Nije bilo kemije, tako sam si govorila. Ali, uvijek je u mom srcu imao posebno mjesto. Svake godine mu za rođendan poželim ljubavi. Kažem kako oduvijek taj dan pamtim po njemu, i kako ne znam jesam li ga ikad zagrlila. Kako sam imala sreće što je bio dio mog odrastanja. Da je bio moja zvijezda vodilja. Kako sam računala koja ću godina faksa biti kad 1994. bude svjetsko prvenstvo u košarci. U međuvremenu je sve otišlo u vražju mater. I, odrastanje, i fakultet, i svi moji snovi, i sigurna sam da tog prvenstva nije niti bilo onomad...
Ali, koliko god rijetko, i koliko god nedovoljno, on je uvijek bio dio mog svijeta.
Tako je i danas.

Umalo nisam umrla kad je ove godine stigao odgovor u kome piše da smo bili veoma blizu jedno drugom, ali ipak tu blizinu nismo iskoristili kako smo mogli. Kaže da mu je žao što je uvijek bio na distanci i pazio šta će drugi reći. Kaže da nije imao mangupsku "petlju" za nešto više. Kao mator mi priznaje da se sjeća kako se radovao mojim dolascima ljeti. Da me gledao drugačije, ali se svim silama to trudio sakriti. Čekao je da porastem. Pa, smo onda zbog te "loše taktike" ostali lišeni zagrljaja. Da imamo još jedan život osim ovog, sigurno bi bilo drugačije.

Sada, s odmakom od godina i vremena u kojem sam odrastala, znam da je moralo biti baš ovako.

Jer, uvijek najprije pitaš svoje srce. Ne možeš srce natjerati da voli. Niti možeš bježati dovijeka.

Sve su nas sustigle naše priče.

I, svi u svojim glavama i srcima nosimo propuštene prilike, neuzvraćene ljubavi, preispitivanja, samo-optuživanja… A, nema smisla.

Jer da je trebalo, sve bi se već odavno dogodilo.

Oznake: ljubav, propuštene prilike

22.05.2013. u 23:55 | 0 Komentara | Print | # | ^

O onim razgovorima

Kad sam kao studentica nastavila svoj folklorni put, naučila sam kako se igrom na sceni pokazuju tri najvažnija elementa u životu: seks, ljubav i smrt. Nisam baš zdušno prihvatila tu tvrdnju, no godinama se ista podvukla pod moju kožu i primjećivala bih je i tamo gdje je ima i tamo gdje je nema…

Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…

U mojoj kući nikad nije bilo zabranjenih tema, ili onih koje su se prešućivale: čak štoviše, bilo je onih koje su se preglasno izgovarale, barem za moj ukus. O svemu se lamentiralo, svi su sve znali, nije bilo povlačenja, nije bilo predaje.

Još i sad pamtim vrtoglavicu koja me prikovala za kuhinjski element, kad je 'meine liebe Mutter' poslagala neku čudnu aparaturu na kuhinjski stol. Tad sam imala čitavih 15 godina. Bila sam zbunjena i sluđena, ali moja se mama Jelena nije dala smesti.

Ona se zapravo nikad nije dala smesti. Uvijek je bila ispred svog vremena: u svim segmentima života. Nije se ustezala reći naglas istinu, nije prešućivala laž, nije uzmicala. Tako ni tada nije posustajala. Po stolu je poslagala svu tada raspoloživu zaštitu od jednog elementa: seksa.

Ponosno je upirala u kontracepcijske pilule, dijafragmu, i nešto najveće na tom stolu: spiralu. Meni je bubnjalo i tutnjalo i u glavi i u ušima, i zapravo od tog razgovora ništa i ne pamtim. Živa je ostala samo slika tih stvarčica na stolu, i mama koja na kraju kaže da ako sam pametna, znat ću kako i kad uzeti sve ovo u obzir. Njeno je bilo da mi kaže da ne bude poslije kako nisam znala.

Sve u svemu, ona je taj 'onaj' razgovor obavila, bar što se mene tiče, prerano. Jer, ja još dugo nakon toga tu temu nisam uzimala u obzir. Na moju veliku sreću, ili ipak žalost.

Kao danas pamtim kad je moj 'đed Milan' započeo sa mnom jedan od onih razgovora. Valjda je mislio da je vrijeme. Imala sam nekih 17 godina, kad me moj omiljeni predak upitao imam li đuvegiju. Vrtjela sam se oko stola kao ringišpil, i mucala, zastajkivala. Đed je rekao da zna da imam đuvegiju, i da budem pametna, jer taj mali može biti dobar, ali nije od najboljeg materijala sazdan. Da ne kažem, baš riječima koje je gotovo uvijek koristio u ovakvim i inim prilikama. Još i sad mi srce zalupa kad se sjetim tog razgovora, jer sam, ma koliko pričljiva i vesela na prvi pogled, zapravo bila vrlo stidljiva. Taj su mi put obrazi bili žarko crveni.

Taman tih godina, još i sad vidim jasnu sliku moje, opet mame kako je ponosno umarširala u naš novi stan sa jednim velikim crvenim ruksakom na leđima. Drugi je mitlala u rukama. Dvije vreće za spavanje nekako je ugurala u hodnik. Stajala je nasred polumračnog hodnika s tom skalamerijom na leđima i ponosno izjavila kako jedva čeka trenutak kad ćemo moja mlađa seka i ja staviti ove rance na leđa, pa put mora auto-stopom. U dnevnoj sobi pravio se da spava moj gospodin otac. Ali, čula sam po ubrzanom disanju da je bio u pred-infarktnom stanju.

Ja sam jedva progovorila da nisam za tu vrstu avanture, i da ne volim ruksake, šatore i auto-stop, na šta mi je mama rekla da bolje da šutim jer da ću joj biti zahvalna kad jednom ostarim.

Nisam stigla konzumirati ovu avanturu. U moj je život stigao neki drugi manevar. Onaj ratni. Ali, stopirala jesam, mimo svoje volje. Bez ruksaka na leđima. Tad sam nosila neki drugi teret, no o njemu nekom drugom prilikom.

Kako bi zatvorio krug dolaska i odlaska, prije deset godina, moj deda je povukao mene i moju mlađu sestru u stranu, i rekao kako zna da će umrijeti, i to vrlo brzo. Zamolio nas je da ne dozvolimo onoj ludoj materesini i baburini da dovuku popa, jer da će se on kamenicama 'itati odozgo. Kako znaš da ćeš biti gore, pitala sam ga kroz smijeh, da zatomim suze i knedlu u grlu. Otišao je pet dana poslije. Žalim što nisam bila dovoljno glasna da zabranim materesini i baburini to što su ipak dovukle popa. Jer, taj naš 'onaj' razgovor je bio važan, jednako važan kao i onaj koji smo vodili (ne)ravnopravno s mojih 17 godina.

Kako god bilo, moji su preci svoje razgovore sa mnom obavili onako kako su znali, ili ipak onako kako su htjeli. I, ma koliko da sam onda bila zbunjena, sada znam da ću 'one' razgovore o tri najvažnija elementa u životu s mojom djecom voditi baš na taj način: glasno, bez uzmicanja, da ne bude poslije kako nismo znali.

Kad se sve zbroji i oduzme, na ta tri elementa zapravo temelji se sve, i naš dolazak i odlazak sa ovog svijeta. Ono što se događa između stvar je percepcije i umijeća plesa: kako si zasviramo, tako ćemo i plesati…

Oznake: seks, ljubav, smrt, oni razgovori

14.05.2013. u 10:04 | 1 Komentara | Print | # | ^

O traženju posla ili kako ispasti budala gotovo svaki put

Zadnjih šest godina tražim posao. Aktivno. I, pri tom ne spadam u onu kategoriju koja posao traži, ali Boga moli da ga ne nađe. Ne bih na to trošila energiju.

Bila sam na puno razgovora za posao. Uglavnom bih od par stotina kandidata ušla u drugi, pa u treći, pa u najuži krug. Onda bi se priča svodila na nas dvoje u užem od najužih krugova. I, uvijek je posao dobio onaj drugi. Koji je zapravo bio prvi, ali ja to nisam znala.

Jednom sam došla na razgovor u jednu državnu instituciju. Telegramom su nam poslali poziv na razgovor za posao. Otišla sam, a da pritom blage veze nisam bila o tome kuda idem i šta da im kažem. Ne zato što sam glupa, nego zato što je ta uprava spadala po novome u neko resorno ministarstvo kojemu ni tada, a ni sada ne znam izgovoriti ime da se pritom ne zajebem.

Uđoh na razgovor. Za stolom su sjedila tri lica. Sva tri, bez iznimke, osloviše me s nadimkom. Poznaju me ljudi. Pravila sam se fina da znam o kome se radi. Kao svojoj, rekoše mi kako nema potrebe da me pitaju šta oni rade ovdje, jer su sigurni da ja jedina od svih znam. Radili smo neke projekte zajedno, kažu mi. Oni za taj posao ne trebaju nikog pametnog, i tu su samo reda radi, jer da će ministar odlučiti koga treba zaposliti. Rekoh im da ću samo treptati, kuhati kave, raznosit papire, i da neću biti nimalo pametna, da se mogu opet prefarbati u plavo. Nasmijali su se. Nisam od njih više čula ni trga, ni glasa. O tome koga su zaposlili, samo sam nagađala.

Drugi su me put zvali sa biroa. Nisam mogla reći da neću. Otrčala sam u javno-bilježnički ured tog dana. Ostala sam zatečena izvanjskom fasadom istoga. Sve je bilo zelenkasto-sivo. U tonu. Zidovi, barske stolice, slike na zidovima. Gotovo se čovjek mogao osjećati prijatno.

Na razgovoru za posao, koji je ubrzo počeo, bilo je odveć zanimljivo.

Prva žena koja je prozvana, od ukupno tri, rekla je kako nema pojma zašto su nju zvali s biroa jer ona živi u Osijeku, čuva unučicu, i da je radila samo u obućari u Borovu prije rata. Zamolila da je izuzmu.

Druga je bila manje zbunjena, ali nije imala više pojma o poslu. Radila je na tehničkom prijemu vozila i isto nije imala pojma zašto su nju zvali, jer ona je pred penzijom i živi u Novom Sadu.

Na kraju sam ostala ja. Sviđam se poslodavki, bilo je prvo što sam čula nakon što su dvije žene izašle. Zar već, pomislih, i sama sebi rekoh u mislima kako bi bilo prelijepo kad bi bilo istinito. Ured je bio nadomak moje kuće, samo par koraka. Ne bih trebala nikakvu posebnu reorganizaciju u glavi i životu.

Iz veselih misli trgao me glas žene koji je pitao koliko mi vremena treba da napišem jedan dopis i znam li ga spremiti na kompjuteru tako da ga znam i naći. U čudu sam odgovorila da mi treba par minuta, i da ne znam šta znači drugi dio pitanja. Ubrzo se magla razmakla, i sve je postalo kristalno jasno kad su uslijedila pitanja poput koliko mi treba vremena da nađem neki spis na u kompjuteru, kako isključujem kompjuter i da ga ni za živu glavu ne isštekavam iz struje, jer tako ga neki gase, pa je tako ona jadna, jednom prilikom pogubila neke važne dokumente… Rekoh joj da sve sortiram tako kao što sortiram čarape kad ih stavljam u ladicu. Sve posložim, pa onda znam gdje trebam tražiti. Klimnula je zadovoljno glavom. Svidio joj se praktičan odgovor.

Na izlasku upitah treba li joj moj CV. Šta, upitala je povišenim tonom, gotovo začuđeno. Ništa, rekla sam, kratko, i zamolila je da na papiru zapiše moj broj telefona kad joj se već tako jako sviđam. Zapisala je na kutiji od cigareta. Broj je završio u košu onog trena kad je zadnja cigareta završila u pepeljari. Nikad se nije javila ova vrsna intelektualka i poznavateljica kompjuterskih programa.

Neki dan, u finalu finala jednog lokalnog natječaja za posao, rekli su otprilike ovako: "Rezultati Vašeg testa su sjajni, Vaš engleski je vrhunski, Vaše reference i iskustvo isto tako, ali mi se bojimo da će Vama biti dosadno ovdje raditi, da za Vas ovdje neće biti izazova imajući u vidu sve ono što ste do sada radili..."

Nasmijah se i rekoh da je danas izazov raditi i biti plaćen adekvatno, da je izazov pošteno raditi i da sam sigurna da nijednom radniku nije dosadno...

Nije upalilo ni ovaj put. Opet su za glavnu glumicu izabrali nekog drugog. Ja sam i sad, kao i nebrojeno puta do sad, samo statirala u još jednom igrokazu...

Oznake: posao, razgovor za posao, traženje posla

06.05.2013. u 14:05 | 1 Komentara | Print | # | ^

O jednoj pepeljari i tegli ajvara

Priklonjena vjerovanju da je materijalno prolazno, priklonila sam se sentimentalnim vrijednostima. Kao da sentimentalne vrijednosti i sklonosti nisu podložne promjenama. Jer, kao što stari temelj neke kuće, ili se urušava zid srušene, tako nam se i emocije spram određenih ljudi i događaja mijenjaju s godinama. Pa onda postajemo ili još sentimentalniji ili potpuno ravnodušni.

Jedne sam večeri, poštujući odavno usađena pravila o odgovornosti i lijepom ponašanju, sklonila pepeljaru sa stola i stavila je u sudoper. Bila sam tada lišena supružničkih dužnosti i obaveza, odgovornosti i utega svakodnevnog života. S tek nekoliko godina iskustva u samostalnom životu, još uvijek, neizbrisivo, dahtala je za mnom jedna mama Jelena koja je nepopravljivo, gotovo čitav život brisala prašinu i po onome što do sada znam, držala prvo mjesto u pedantnosti na planeti. Mislim da se do sada luđa nije rodila.

Sklonih, dakle, prepunu pepeljaru sa stola. Jer, nije bio red da puna ostane preko noći na stolu. Iako nikome ne bi smetala. Iako ni'ko ne bi prigovorio zašto je prazna ili puna ostala na tom istom stolu. Najgore ili najbolje od svega je što sam navikla da ona zapravo treba smetati samo meni. Mojoj savjesti i odgoju, navikama i suludoj potrebi da popunim rupe u svojoj glavi kao da slažem ladice.

Otvorila sam gornji element u kuhinji, i nekim je čudom, ničim izazvana, na moju veliku i divnu pepeljaru pala tegla ajvara. Šta je radila tegla ajvara u gornjem elementu kuhinje – ne znam. Šta sam ja tražila u tom gornjem elementu tog zadanog trena– znam još manje. Ali, tegla ajvara pala je nepogrešivo precizno na pepeljaru. Tegla je ostala čitava, neokrznuta. A, pepeljara se prepolovila na pola.

Ajvar je pravila moja baka Nevenka. Teglu je oprala moja mama Jelena. A, pepeljaru je svojoj praunuci za miraz poklonila prabaka Vida. Divnu, kristalnu, veliku, sjajnu, s debelim dnom, predivnu i prelijepu, glomaznu a savršenu, elegantnu i profinjenu.

Velika pepeljara, prepolovljena na pola, ostala je otužno stajati u mom sudoperu. Ajvar je završio privremeno u špajzu. Dok mu ne oprostim nepodopštinu i ne pojedem ga jedne večeri, očajna što život uzaludno prolazi i klizi poput pijeska u rukama.

Zašto još uvijek pamtim tu pepeljaru iako je od nemilog događaja prošlo petnaestak godina? Zašto još uvijek, noću dok ne zaspem, nastojim upamtiti svaki kutak bakine i dedine u ratu razrušene kuće? Zašto se plašim da će zaborav naprosto progutati moje, ionako krhko sjećanje i pamćenje? Zašto sam emotivno vezana za jedan jedini heklani stolnjak koji mi je isheklala prabaka Vida kad se jednom ipak udam? Zašto još uvijek patim za Karanovom 10 i dvorištem u kojem je rasla trešnje žute boje?

Zašto je mom umu još uvijek nejasna linija između materijalnog te vrste i sentimentalnog koji me neodvojivo veže za prag dedine kuće, za jednu pepeljaru i jedan heklani stolnjak?

Hoću li za ovog života naći odgovor, ili ću ipak, dok sam živa, žaliti za nečim i nekim uzalud?

Oznake: prolaznost, materijalno, sentimentalno

03.05.2013. u 14:38 | 1 Komentara | Print | # | ^

Baka Verica

Najbolje funkcioniram kad, onako iz vedra neba, odlučim napraviti određene stvari... I, onda se, čudom, karte otvaraju, špil se poslaže kako treba... I, sve je gotovo za tili čas...

Tako sam danas, odjednom odlučila, pogurana jednim pozivom, da odem do Ureda državne uprave iliti pak Agencije za plaćanje da odradim jednogodišnju obavezu naspram istih poradi eventualnih poticaja (majušnih, sićušnih, ali ipak poticaja)...

I, krenuh u napast danas u podne. Nekako je išlo nizbrdo, niz ulicu. Koturali smo se kao klikeri…

A, onda, nakon što je činovnički ceh odradio svoj dio ropstva naspram nas sitnih poljoprivrednika koji nit' imamo plasman, niti nade da će istog biti, upitam svoje potomke žele li na sladoled... Odmah, istog trena sam požalila... Ali, nema natrag. Po milioniti put u životu shvatih šta znači najprije promisliti...

Krenusmo put sladoleda...

U gradu komešanje, gužva, vrućina, sparina, pa opet gužva... Činilo mi se da je onaj semafor bar pet minuta bio crven dok smo stajali na pješakom prijelazu...
I, da je mi je sunce tuklo ravno među sunčane naočale, nekim čudom tražeći put do nezaštićenih i zamućenih očiju…
Moji ljudi su zadovoljno skakutali i jeli svoj sladoled… Ja sam hodala kao lancima okovana…

Kad smo krenuli uzbrdo, natrag prema kući, tih par metara bili su dugi kao vječnost. Jedva sam disala… Sljepoočnice su tukle u čelu, srce je kucalo ubrzano, dah postajao sve plići…

A, onda na brdu, usred moje ulice ugledah baku Vericu, koja je odavno prešišala osamdesetu, kako glave umotane u maramu, duge suknje i još dužih rukava, u jesenjim cipelama, brzim i sićušnim korakom prelazi ulicu, kao da se utrkuje sa svojom sjenom…

Molila sam sve svetce s neba da se sretnemo u hladu drveta jer će baka Verica htjeti stati i pričati o lavandi, o pčelama, o nagloj promjeni vremena, pitati kako je u školi, i jesam li posadila cvijeće koje mi je dala…
Srele smo se u hladovini orasa…

Veselo je zapitkivala, gotovo poskakujući u mjestu. U rukama je nosila dvije velike reklamne vrećice jednog tržnog centra, prepune nečeg… Ne odveć lakog, naravno…

Poželim je upitati od čega je sazdana… Otkud joj tako lak korak? A, život je nije mazio. Nikako nije. Čula sam to od starijih ljudi u ulici… Ipak, korak joj je lak poput razigranog djeteta.

Danas će još koji puta proći ulicom, sigurna sam u to. Ne posustaje, ne gubi korak sa svojim godinama…
Jednom ću je morati pitati za recept… Ako se ovako rasijana i dekoncentrirana sjetim!

02.05.2013. u 15:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Švapska medicina ili o onima koji su ipak studirali medicinu

Rijetko idem k doktorima, jer imam iskustva. Čak dobrog, kako ostali prolaze. Ipak, idem rijetko.

Ja sam jedna od onih koja vjeruje "da je švapska medecina najbolja", a kako kod nas nema švapskih doktora, stvar uglavnom uzmem u svoje ruke, pa se tenkiram s kojekakvim prirodnim sirupima. (pritom, to ne spomenem ovi doktorskim ziherašima, jer bih mogla fasovati uputnicu za doktora koji se bavi 'lepim ponašanjem...')

No, kad moja djeca dođu na red, i kad isprobamo sve mamine, bakine i moje rukotvorine, a temperatura uglavnom ne padne od propolisa, odem k doktoru. K doktorici, bolje rečeno...

Gleda me danas doktorica ko' da sam ja bolesna, i u polumraku ordinacije pita kako Irina kašlje ovaj put. Kažem joj, "ovaj put to više ima prizvuk laveža jednog velikog psa..."

"Prošli put je roktala kao omanja svinja, danas kašlje kao oveći pas... Dakle, krasno... Blago djeci s ovakovom mamom, i meni s ovakvim pacijentima...", nastavila je doktorica...

Kad se prestala smijati, pitam je kako je ona... "Dobro sam, danas je dobro... Malo je manja gužva... Ali, ovih dana je kolekcija jesen-zima bila sve prisutna: gnojne angine, crijevne viroze, visoke temperature..."
"Onda sam ja sretna s mojom djecom, jel' da?", pitam je...
"Pa, ne može vama nitko ništa kad vidi kako se i koliko smijete..."

Eto, odmah mi je polumark ordinacije postao poput svijetleće pozornice.
"Hvala Vam", kažem joj.
"Hvala Vama što me uvijek nasmijete...", čula sam kako govori dok sam izlazila iz ordinacije...

Otišla sam s mojom Irinom u još jedno prohladno popodne smijući se od uha do uha, i razmišljajući kako nam je zaista toliko malo potrebno, a da to zapravo niti ne znamo.

Oznake: doktorica, medicina, sirupi i lijekovi

22.04.2013. u 15:10 | 1 Komentara | Print | # | ^

Stranka nevažećih listića ili Dan poslije

Jučer smo sa gorčinom zakoračili u budućnost. Malo o njoj znamo, ali nas silno uvjeravaju da će biti blistava i jako dobra za sve nas.

No, ako je suditi po jutru, teško da će dan biti poseban.

Jučer je, na kako ih nazivaju, povijesnim izborima, prebrojano gotovo 40.000 nevažećih listića. Otužno je što ih definiraju kao nevažeće. Jer, oni su itekako važni. Odašiljali su poruku svih obespravljenih, umornih, iscrpljenih, ogorčenih, ojađenih, a osuđenih na neimaštinu.

40.000 je izašlo na izbore i napisalo da svoj glas ne da nikome. Jer, da njihov glas itekako vrijedi. Prema broju glasova čak su prešli izborni prag.
No, nije im gotovo nitko pripisao neki veliki značaj. Ipak će ući u povijest kao nevažeći.

Važnije od nevažećih bilo je davati na značaju onima koji su izronili iz mulja i sa dna političkog bezumlja. Sad će, sigurna sam, imati dovoljno mjesta na tronu da lamentiraju o opstojnosti, domoljublju, neovisnosti, nacionalnom identitetu i inim terminima, koji su se toliko izlizali od korištenja da su odavno izgubili značaj.

Teško nama!

Oznake: stranka, nevažeći listići, dan poslije

15.04.2013. u 15:11 | 1 Komentara | Print | # | ^

<	svibanj, 2019
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

05/2019 (1)
10/2018 (1)
02/2018 (1)
09/2017 (1)
09/2016 (1)
01/2016 (1)
06/2015 (1)
03/2015 (1)
08/2014 (1)
06/2014 (1)
05/2014 (1)
03/2014 (1)
01/2014 (2)
12/2013 (1)
11/2013 (1)
09/2013 (2)
07/2013 (3)
06/2013 (1)
05/2013 (6)
04/2013 (6)
03/2013 (11)
02/2013 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi